Naš Gospodin Isus nije gajio iluzija glede svoga puka, njegovih želja i vrijednosti. Isto tako nije dopuštao niti da oni zavaravaju ni sebe ni njega po tom istom pitanju. Koliko je htio da steknu stvarnu sliku o samima sebi i o njegovu poslanju očitovalo se nakon čudesnog umnažanja kruha kad su ga oni potom uporno i ustrajno tražili, te ga napokon pronašli u Kafarnaumu gdje se bio vratio sa svojim učenicima.

Isus

Da ne bi bilo zabune, Isus im odmah jasno daje do znanja da ga nisu tražili iz pobožnosti ili iz potrebe da čuju njegovu pouku, nego radi kruha koji je bio umnožio: Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. No Gospodin se ne zadržava samo na analizi njihova ponašanja, nego i tu prigodu koristi da ih uputi na istinske vrijednosti života, pa stoga nadodaje: Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.

Ovaj Isusov poticaj da rade za hranu života vječnoga nije bio samo za one koji su ga tražili u Kafarnaumu nekoliko dana nakon umnažanja kruha, nego snažno odjekuje i u našim ušima, to jest ušima današnjeg čovjeka koji glede rada ima slične sklonosti čovjeku onoga vremena. Iz Isusovih riječi razaznajemo kako imaju dvije vrste rada, što ne znaju svi ljudi, ili pak mnogi ne žele znati. A i jedna i druga vrsta rada su bitne čovjeku. Naime, postoji onaj rad za hranu propadljivu, ali hranu bez koje također nema opstanka ni života na zemlji. Većina ljudi se izuzetno trudi oko ove vrste rada, te mnogi nastoje priskrbiti što više dobara i sredstava kojima bi htjeli osigurati život. Događa se, međutim, da oni, u potrebi da priskrbe neophodnu hranu, zaborave da to nije jedina hrana kojim bi se trebali hraniti za vremenitoga života, nego da postoji i hrana života vječnoga, to jest duhovna dobra i duhovne vrijednosti kojima se hrani duša. Mnogi ljudi misle da se moraju boriti za ovu zemaljsku hranu, kao da će ona nebeska sama od sebe pasti s neba. Kao da se i oko nebeske hrane i života vječnoga ne treba truditi, nego kao da bi bilo dovoljno da se radi za kruh koji nam ne može nego produžiti život za koji dan na zemlji. I ne shvaćaju da rad za hranu propadljivu sam po sebi ne može u nas utkati neprolazne vječne vrijednosti. Koliko su u zabludi govori i činjenica da ni zemaljske hrane i zemaljskih dobara nema truda, rada i napora, te tim više to isto vrijedi i za nebeska dobra oko kojih je potreban trud i napor kako bi se došlo do njih. S time da se ne radi o istoj vrsti truda i napora, nego o sasvim drugoj. Točnije radi se o naporu vjere kojom skrbimo za stjecanje duhovnih dobara i vrijednosti.

Isusov imperativ ‘radite’ vrijedi stoga za obje razine rada, jer je jedna uvjetovana drugom i vezana jedna uz drugu. Jer tko ima ispravno duhovno poimanje rada, onda zna na ispravan način raditi za zemaljske vrijednosti na način da skrbeći oko njih neće dovesti u pitanje one vječne. Tko nema ispravan duhovni stav i odnos prema radu i tko se prvenstveno ne zalaže za duhovnu hranu i vrijednosti života, teško može rad za ‘propadljivu hranu’ postaviti na ispravne temelje. To je tako očito i u našem današnjem društvu koje se sve više razvija kao društvo rada za hranu propadljivu koje je ujedno u isto vrijeme sve više društvo nemara i nerada za hranu života vječnoga. A rezultat svega je da su ljudi sve više istrošeni i iscrpljeni, i tjelesno i psihički, od rada za kruh propadljivi, a do kraja su izgladnjeli i opustošeni u duši jer je uopće nisu hranili nepropadljivom hranom koju je Bog namijenio za nju. Jedino zadovoljstvo koje mogu osjetiti je da su nešto zaradili i stekli, ali to sve skupa nije vrijedno gubitka duše i trošenja života.

Tim poticajem Isus i nas poziva da naučimo raditi za život vječni, to jest da činimo djela Božja u svom životu i za svoje duhovno dobro. A na što je točno mislio kad je govorio o djelima Božjim on sam je definirao u Evanđelju: Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao. Zato pravo posao oko kojega se kao ljudi trebamo angažirati nije da podnosimo samo žegu dana dok radimo za hranu propadljivu, da se mučimo i znojimo oko preživljavanja, nego smo kao ljudi pozvani ražarivati vjeru u Krista Gospodina, čime se naše biće hrani nepropdljivom hranom. Božji Sin nije došao na svijet da s nas skine breme odgovornosti za kruh svagdanji niti da nam priskrbi život bez rada u znoju lica svoga, nego je došao da nas pouči ispravnome odnosu prema radu kako ne bismo radeći zaboravili ono najvažnije – sebe i svoje spasenje.

Riječima koje je izgovorio svojim suvremenicima i sugovornicima naš Gospodin je i nama dao vrlo jasnu zadaću da u ovome svijetu u kojemu vidimo tolike istrošene duže i živote, koji su se lišili pravoga života radeći isključivo za zemaljsko i prolazno, da im posvjedočimo koliko je rad svet, lijep i ljekovit samo ako smo uskladili svoju djelatnost s duhovnim vrijednostima koje primamo po vjeri u Boga. Stoga mi prvi uzmimo ozbiljno riječi koje Isus upućuje nama prvima i pomažimo svim ljudima da žive cjelovito ne dopuštajući da se troše radeće za krive vrijednosti. Izvlačimo ih iz svih pogibelji i ne dopustimo da upadnu u zamke u koje nas uvodi san o zaradi. Privodimo ih Kristu Gospodinu primjerom svoga zajedništva s njim, kako bi onda i sami posvetili svakodnevnu aktivnost i rad duhom i osobnošću, te potom po tom istom radu i sami primili blagoslov i posvećenje. Pokažimo kako se dušu uzdiže k Bogu, te kako tada rad služi spasenju, a ne odvodi u propast. Svojom djelatnošću štujmo iskreno Boga ne dopuštajući da rad postane idol koji nas od njega odvraća, te nam potom ispija život i životne sile. Radimo za hranu života vječnoga, te će nam onda svaki rad biti odgojno sredstvo u ovoj dolini suza i aktivnost zaslužna pred Bogom i pred ljudima, dok ne prispijemo u vječnu radost gdje ćemo uživati nagradu kraljevstva nebeskoga kao plod vjere u Boga i rada svojih ruku na zemlji.

Don Ivan Bodrožić