Ne znam jeste li ikada čuli za svetog Andriju Bobolu, poljskog isusovačkog redovnika iz 17. stoljeća? Ako niste, sad je vrijeme da naučite ponešto o njemu.

Poljskog su dakle isusovca uhvatili Kozaci i obećali mu poštedjeti život ako se odrekne katoličke vjere. Svetac je to odlučno odbio pa su ga prvo svukli do gola, vezali za ogradu i okrutno pretukli, izbivši mu pritom nekoliko zuba. Potom su ga svezali između dva konja i odvukli do trga u Janowu, gdje ga je vođa Kozaka udario sabljom u glavu. Redovnik je u jednom trenutku podigao ruku da se zaštiti i ostao bez tri prsta. Zatim su ga odveli u mjesnu klaonicu gdje su ga nastavili mučiti: iskopali su mu oko, odrezali prst, noževima gulili kožu i palili rane, zabijali čavle pod nokte, odrezali mu uši, nos i usne i iščupali mu jezik kroz otvor koji su mu načinili na vratu. Potom su ga objesili o noge i okončao je svoj zemaljski život nakon nekoliko sati mučenja kada su mu sabljom odrubili glavu. U smrti mu više nisu mogli naškoditi – njegovo neraspadnuto tijelo čuva se danas u Varšavi.

Svetog redovnika spomenula sam ne zato da vam ovaj opis ukrade san, već kao svjedočanstvo što je u ne tako davnoj prošlosti živ čovjek bio spreman podnijeti za svoju katoličku vjeru. Izbor je svakako imao – jedna riječ isti bi mu tren skratila muke. No on je odabrao mučeništvo. Kako nezgodno za njega. Lijepo je jednom – gotovo prijekorno -rekla sveta Terezija Avilska jednom zgodom kad je žurila osnovati novi karmelski samostan nakon što joj je kočiji pukao kotač, a ona završila u blatu: Isuse moj, nije ni čudo da imaš tako malo prijatelja kad se ovako ponašaš prema njima!

Glupost, kakve sad to veze ima – pomislit će mnogi. Bar danas katolicima ne prijete neprijateljski rimski carevi, pomahnitali Kozaci pa čak ni komunisti – danas imamo priliku živjeti mirno i sretno u vladavini zakona i sveopćoj toleranciji i poštivanju… No ironično je da počesto baš nas apostrofiraju kao glavni remetilački faktor sveopćeg sklada i ljubavi modernog doba.

Vjernici tako budu često nazivani raznim imenima – oni postaju homofobi, rasisti, šovinisti, jednom jedinom skupnom riječi: fašisti, personifikacijom ljudske izopačenosti koju se ne treba i ne smije podnositi – protiv njih je sve dozvoljeno i opravdano.

Radikalni sekularizam posebno izražen posljednjih petnaestak godina odlučio je, poučen poviješću koja je direktnim nemilosrdnim suprotstavljanjem samo stvarala nove mučenike, postupiti  drugačije, uvijenije i mudrije: prividno ih prihvaća.

Takvo prezirno fiktivno prihvaćanje katolici međutim ne bi trebali niti željeti niti prihvaćati, baš po onom hvala, ali ne hvala principu.

Zanimljivo, ali u proteklih desetak dana sam na više različitih mjesta i od više različitih osoba naišla na tzv. sekularistički poučak koji glasi: vjera je osobna stvar pojedinca, osoban odnos čovjeka i Boga i vjernici imaju puno pravo biti vjernici ali se nemaju pravo petljati u tuđe živote i svoje stavove nametati uokolo kao jedino ispravne za sve ljude.

Moram priznati, radi se o dosjetljivoj mantri koja, naizgled širokogrudna i nesputavajuća, majstorski tjera vjernike u vlastiti privatni ćošak po principu tu u kutu nikom na putu stvarajući malo po malo marginaliziranu skupinu koja se plaši vlastite sjene.

U to ime stvoreno je čudovište nazvano tolerancija, novovjekovna Meduza koja se ruku pod ruku sa svojom gorgonskom sestrom političkom korektnošću uvukla u općeprihvaćeni javni diskurs kao nešto najpoželjnije čemu čovjek 21. stoljeća uopće može stremiti. Tako je ta moderna boginja, zaogrnuta plaštom prividne ljubavi, kažem prividne jer već dva tisućljeća posjedujemo pravu definiciju ljubavi i trebali bismo znati bolje, ona koja žari i pali modernom zapadnom civilizacijom: ona je ta koja postavlja kriterije što je prihvatljivo, a što nije.

Što je tolerancija? Zapanjujuće je da je velik broj vjernika usvojio taj pojam i koristi ga na redovnoj bazi kao nešto što je dobro i poželjno, čak je postojala nekakva smiješna inicijativa koja je željela tu riječ ubaciti u naš ustav.

Tolerancija je, da raščistimo jednom za svagda, tek puko podnošenje, ona uključuje samo golu snošljivost, no ne i dolaženje do istine. Potiskivanjem istine radi lažnog mira nećete, naime, do istine doći. Tolerancijom koja je sama sebi svrha ne rješavamo probleme: jednom sam pročitala vrlo oštroumnu definiciju tolerancije kao vrstu  života na rubu agresivnosti, a koji u biti djeluje kao nametnuta šutnja: začas vrlo uspješno šutimo dok toleriramo pobačaj, eutanaziju, homoseksualne „brakove“  i preljub. Naposljetku ona djeluje baš kao Meduza: pretvara ljude u kamen, čini ih ravnodušnima.

Mudro? Svakako. Dovoljno mudro? Ne.

Zanemarimo načas očite logičke zdravorazumske pogreške koje protivnici vjerskog „nametanja“ čine, a koje se tiču činjenice da ne možete propovijedati o nenametanju dok istovremeno sami žustro namećete svoja uvjerenja odnosno branite ljudima da budu ono što jesu i da žive u skladu sa svojim uvjerenjima – vi tada jednostavno rečeno niste vjerodostojni. Slabašno opravdanje da nema tolerancije za netolerantne  također ni na trenutak ne drži vodu: jadna je tolerancija koja tolerira samo istomišljenike.

Sportskim rječnikom govoreći, naši sekularisti su podcijenili protivnika. Nisu uzeli u obzir jedan važan, u vatri prokušan element: vojujuću Crkvu.

Benedikt XVI. je u više navrata govorio kako je potrebno ući u borbu protiv zla, usput nam citirajući svetog Augustina, za kojega je cijela povijest “borba između dviju ljubavi”: ljubavi prema samom sebi sve do preziranja Boga, te ljubavi prema Bogu sve do preziranja sebe u mučeništvu. Sredina ustvari ne postoji.

Potrebno je do kraja osvijestiti neke stvari. Primjer svetog Andrije Bobole navela sam na početku teksta s razlogom: možda ste, čitajući s užasom muke kojima je bio podvrgnut pomislili da vi također nikad ne biste zatajili Krista. Ali znate što? Činimo to svi mi i danas, itekako to činimo.

Svaki put kad okrenete leđa licu nerođenog djeteta koje gleda baš u vas, zatajili ste Krista.

Svaki put kad šutke podržavate pogubne posljedice izopačenosti koje se u sve većoj mjeri odražavaju na djecu i obitelj, zatajili ste Ga.

Mislimo za sebe kako to nikad ne bismo učinili, a ne vidimo kako smo svakog dana u baš takvoj prigodi: svakog dana činimo odabir.

Katolici se ne moraju nužno svijetu svidjeti, oni ga imaju ljubiti. Uključuje li ta ljubav nekritičko prihvaćanje svega i svačega? Naravno da ne: pa i roditeljska ljubav u svojoj punini sadrži jasno upozoravanje na loše odabire, pa u nju takvu nitko ne sumnja.

Oni koji imaju biti sol zemlje i svjetlo svijeta zaista nisu pozvani tek na puko podnošenje, oni koji vjeruju u Utjelovljenu ljubav i koji su preko Nje pozvani na ljubav moraju dobro znati ŠTO je ljubav.

I objavio sam im tvoje ime, i objavit ću još da ljubav kojom si mene ljubio bude u njima, i ja u njima.(Iv 17,26)

Budite dakle VI oni koji podučavaju. Ne obrnuto. I ne pukim podnošenjem, već istinskom ljubavlju.

Nikolina Nakić | Bitno.net