NA VELIKU GOSPU

Svjedočanstvo Nikoline Nakić: Svoju djevojčicu predala sam pod Marijinu zaštitu, ona je sada njezina

Uvijek se vraćam Mariji. Ne samo na velike blagdane poput ovog današnjeg. Vraćam joj se kao otajstvenoj škrinji s blagom koja iz nje vadi baš ono što mi u određenom trenutku treba. I uvijek učini čudo. Uvijek.

Foto: Shutterstock.com

Velika Gospa, hrvatskom puku tako drag i poseban blagdan, objedinjuje u sebi vjekovnu sklonost našeg naroda da se utječe Mariji, svojoj odvjetnici, zagovornici, najvjernijoj – onoj koja nikada ne iznevjeri, koja čuje svaku molitvu, ma kako možda ona beznačajna i nebitna izgledala – Nebu smo dragocjeni i svaka naša želja zlatnim je slovima utkana u vječnost.

Pa i po ljudskom – kad smo u teškoj situaciji, počesto bezizlaznoj, kada nas paralizira strah nekako instinktivno iz nas provaljuje: mama! Poziv mami – našoj zemaljskoj, koja nas je rodila i bila nam utočište kad smo ga trebali prirodna je poput disanja, urođena. Pa ako tako zovemo zemaljsku mati, zamislite učinka, zamislite ljepote, zamislite snage kad zazovemo našu nebesku Majčicu! Cijelo se nebo pokreće u trenutku kad mi slabi, ljudski i ništavni zavapimo u pomoć, svi nebeski korovi, ta divna bestjelesna i čovjeku superiorna bića zastanu i slušaju molbu najbjednijeg stvora – čovjeka.

I sama se često utječem Majčici u raznim potrebama i nikad me nije iznevjerila – upravo u tome leži njezina veličina, njezina velikodušnost i prije svega ljubav. Kad bih joj zavapila – nikad neću zaboraviti moje preklinjanje u jednom svetištu kad sam joj predala svoju bol, svoj očaj, svoju nesreću – koljena su mi utrnula od klečanja, a suza suzu stizala dok sam joj govorila, dok sam je molila: Majčice! Otkloni ovaj kalež, pretežak mi je, tišti mi ramena i sagiba me prema zemlji – ozdravi mi dijete! Daj da me pogleda i da u njezinim očima, barem na minutu, evo i minuta će mi biti dovoljna i živjet ću od nje ostatak života, ugledam onu iskru razumijevanja, tamnu iskru prepoznavanja – da sam ja njezina mama i da je ona moja kćerkica, ništa mi više od toga ne treba, baš ništa!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gledajući kroz koprenu suza mili nasmiješen Gospin plavooki lik, lik u kojem se nekako dotiču i prošlost i sadašnjost, ali i ono što se tek ima dogoditi, osjetih kako se nezemaljski mir spušta na moju izmučenu dušu, kako je obavija kao što svila obavija opečenu kožu, kao melem koji se stavlja na otvorenu ranu – mogla sam konačno duboko udahnuti a da nisam osjetila onu oštru probadajuću bol koja je bila moj vjerni pratitelj. Konačno sam mogla slobodno disati.

Nisam dobila onu minutu za koju sam molila, nisam dobila čudo iako još ludo vjerujem u njega i bit će tako dok živim – znate, čuda se događaju i danas samo treba u njih vjerovati – ono što sam ipak dobila bila je utjeha da mogu, da su mi ramena dovoljno čvrsta da mogu nositi kamene blokove – zauvijek ako treba, no nikad se ne prestati nadati.

Vjera, ljubav i ufanje – što je kršćanin bez njih?

Obrisala sam suze, utješena, osnažena i iz unutrašnjosti torbe izvadila izgužvanu sliku. Prikazivala je trogodišnju djevojčicu sa smeđim kikicama kako u ruci čvrsto drži krpenu igračku. Poljubila sam je i ostavila pod kipom – rekoh: dobro, ona je sad tvoja. Što god činila, gdje se god nalazila, na koje god prepreke u životu nailazila, ti ćeš je paziti. Dobro mi je čuvaj.

Okrenula sam se i otišla, a da se nijednom nisam osvrnula. Odonda su prošle godine i nisam se tamo vratila. Vratit ću se svakako, ali sa svojim anđelom na rukama. Imala sam i ružnih i lijepih trenutaka no uvijek u pozadini srca osjećala sam taj vječno prisutni mir, brigu, ljubav, osjećaj da nisam napuštena i da to nikada neću biti.

Pronalazila sam je svugdje, no nigdje tako kao pred Svetohraništem njezina Sina. Kao da je tamo ujedinjena ljubav sina i majke blažila bol, jačala nadu, krijepila umor i govorila: Kad si ovdje s nama, tko ti može nauditi? Vječno svjetlo pred Svetohraništem treperilo je u ritmu mog srca, uljuljkivalo strepnju i obavijalo me koprenom spokoja, kao da me pita: vidiš? I sav moj jad i tuga koju sam donijela sa sobom, iznurenost, činjenica da mi je dijete imalo grozan dan, razbijalo po kući, vrištalo, a da ja nisam mogla ni prepoznati ni otkloniti uzrok tome – nestali su kao rukom odneseni. Pomislila sam: kako majka ne bi razumjela boli druge majke? Kako njezino Bezgrješno srce koje je upoznalo bol nad svim bolima ne bi imalo sućuti i razumijevanja za moje tužne treptaje?

Uvijek joj se vraćam.

Ne samo na velike blagdane poput ovog današnjeg, ne.

Vraćam joj se kao utočištu koje se otvara čim joj se obratim, kao otajstvenoj škrinji s blagom koja iz nje vadi baš ono što mi u određenom trenutku treba. I uvijek učini čudo. Uvijek. Učini da prestanem razmišljati u zemaljskim kategorijama zdravlja i bolesti i uvijek mi pomogne shvatiti da sreća i nesreća nisu i ne mogu biti nužno vezani za nešto što je privremeno i raspadljivo – njezina blagost i ljubav uvijek mi iznova pomognu shvatiti i sagledati onu bit, esenciju, dušu – koja nije vezana zemaljskim pravilima i koja se ne liječi lijekovima koje je izumio čovjek. A kakva li je ta duša! Nesputana, nevezana zemaljskim okovima, blistava, slobodna, slobodnija od sokola u letu, zemlja joj nije prirodni ambijent i kao da mi govori: vidiš? TOME se nadaj, zato si rođena! Mjesto ti je u nebeskim visinama, što se toliko grčevito držiš zemlje?

Uvijek se malo i posramim što sam tako prizemna i ljudska i što me uvijek treba podsjećati na očito.

Poklon koji mi Majčica daruje – toliko puta nezasluženo – nastojim proslijediti na način na koji kao čovjek to jedino i mogu: blagošću i ljubavlju prema svojim bližnjima. Uvijek i iznova njezino slomljeno majčinsko srce cijeli moje. Nijedna se ljubav ne diže na višu razinu a da nije umrla na nižoj; to sada znam. Koliku li je tek Majčica cijenu platila da sve ljude ima za sinove i kćeri!

Sjetim se toga kad grlim malecka mršava ramena svoje male ljubavi, kad joj poljupcima otirem suze, kad se pravim da ne vidim podignute obrve i ne čujem ružne riječi – ljubav sve podnosi. Sveta tišina moje je gorivo, izgovoreno obećanje moja nada – i dok tako stojim na zemlji i promatram razigranu kliktavu dušu moje ljubavi, dušu previše razigranu da mirno sjedi i hoda na zemlji – dok je privlače visine, gledam uvis i rukama zastirem oči. Smeta me sunce, no ipak uporno gledam – tamo iza tog blještavog sjaja nalazi se Ona odjevena suncem, i ako dobro, dobro pogledate – ne samo očima nego i srcem, vidjet ćete da vam se – smiješi.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 15. kolovoza 2017.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi