Crkva

U posljednje vrijeme me prati gdje god da krenem. Listajući novine, eto je. Gledajući televiziju, tu je. Surfajući po internetu, ne možeš pobjeći. Kud god da krenem prati me Kritika onog do čega sama najviše držim i što smatram svetinjom, i namjerno tu riječ pišem velikim slovom jer se ovdje više, ako je ikada i bilo tako, ne radi o sporadičnim kritikama radi želje za boljim stanjem od postojećeg, već o zaista sustavnom i dobro isplaniranom pohodu na sve što nosi predznak katoličkog.

I svaki puta kad ugledam nešto takvo stanem na trenutak, bude mi baš krivo, no onda nekako rezignirano zavrtim glavom i pomislim: moja je Crkva toliko više od ovog što nam predočavate, toliko drugačije i jarkije boje od crnila kakvim je oslikavate, toliko toga više znači i toliko toga više poručuje. Ona je toliko više!

O pravom njenom licu ne pišu novine, ne javlja televizija, davno je dobra vijest prestala biti vijest, a ipak, unatoč tome, ljudska dobrota ne da se iskorijeniti iz ljudskih srca – ostaje trajno ugniježđena tamo baš kao prvog dana kad nam je udahnuta besmrtna duša i dana mogućnost da stvaramo ovaj svoj svijet. Ako se o tome ne govori ne znači da ne postoji, štoviše, ponekad me ta samozatajnost zna naljutiti u toj mjeri da se zapitam: zašto ovo ne objave, zašto se o ovome ne piše? No tad razmislim malo bolje i posramljeno shvatim da sam se uhvatila u zamku modernog doba po kojoj, ako nešto nije bilo na televiziji i nije pisalo u novinama, nije se ni dogodilo. A dogodilo se, i događa se svakog dana, uvijek ispočetka, jer ljudi se poznaju po djelima a djela govore više od riječi, koliko god te riječi bile kićene i svima dostupne.

Staro je ljudsko pravilo: ako želiš nešto uništiti,uništi mu ugled, prikaži ga lažljivcem, lopovom i licemjerom. Znao je to i dragi Bog kad je planirao utjeloviti se u Čovjeku, da bi uprizorio vlastiti zemaljski kraj. Scenarij je poznat još od vremena kad je dakle Bog hodao zemljom, i nije uzalud govorio svojim učenicima tako bolno znakovito „ šaljem vas kao ovce među vukove“. Samo što vukovi više nisu lavovi iz arena, vukovi modernog doba naizgled su manje strašni a zapravo puno opasniji, a ovce kao ovce – uvijek jednako nevine i bezazlene. Posprdan naziv u sebi krije veliki kompliment, jer tko od nas ne bi želio biti nevino janje u trenutku kada Ga ugledamo oči u oči?

Moja Crkva je toliko više! Svako dobro djelo je njen kamen temeljac, svaka molitva udahnula joj je dah vječnosti, svaki milosrdan čin čini je otpornom na bure i oluje koje joj prijete stoljećima, no nikako da joj zbiljski naštete – jer Istina je samo jedna i od nje se ne može pobjeći. Izvor s kojeg ona pije pravi je eliksir vječnog života i tko se s njega krijepi zbilja se ne treba ničeg bojati.

Pa što nam je, dakle, činiti? Teško je ne reagirati kad ti diraju ono što poštuješ do srži, teško je biti imun na teške riječi, otrpjeti porugu, ignorirati zle misli. Uvijek se sjetim Krista u posljednjim ljudskim satima, poniženog, oklevetanog, izbičevanog, ljudski potpuno skršenog u svakom mogućem smislu, bez riječi obrane, pognute glave. Kako li je tada njegovim učenicima sve izgledalo besmisleno, propalo i neuspjelo! Kako bez nade, kako uzaludno. A opet  se iz krvi i tuge izdignula Istina u punom sjaju, osvijetlivši ovaj svijet i osvjetljujući ga već 21 vijek. To je moja Crkva! Ime joj je Ljubav. Neuništiva, snažna, neslomljiva, živa, satkana od tihe mase onih koji vole i mole, samozatajno i ustrajno, i ne čuju ih svi, i ne vide ih svi, ali ih vidi i čuje Onaj koji ih i treba čuti. Onaj koji je najvažniji, sretan što se prenosi Svjetlo.

I nije lako, niti je ikada bilo, niti će ikada i biti, no koliko god da volimo blještavu bjelinu sunčanog dana, ostaje neporeciva činjenica da Svjetlo najjarkije i najblještavije svijetli u mraku. Zato svijetlite krijesnice moje, jer Ivanjska noć je prekratka, naš život tako prolazan, a šapat vaših molitava u jednom trenutku prestaje biti šapat, a postaje grmljavina koja ječi glasnije od ijednog zvuka kojeg poznajemo. Voljeti i moliti – bit će više nego dovoljno.

Nikolina Nakić | Bitno.net