I to se dogodilo: trebalo je proći dugih 26 godina da se Ustavni sud Republike Hrvatske odluči pozabaviti provjerom ustavnosti zakona koji regulira pobačaj, a koji datira još tamo iz daleke jugoslavenske 1978.

Štošta se promijenilo od te godine, na stranu činjenica da i ljudi rođeni te godine već imaju sijede u kosi: države i državna uređenja, počeli su i završili ratovi, poumirale su stare generacije, a rodile se nove koje staru državu ne poznaju jer su rođeni u novoj, znanost je uznapredovala do neslućenih visina, medicina je zavirila u majčinu utrobu i zahvaljujući toj činjenici majke doslovce gledaju izraze lica i raspoloženja svojih nerođenih beba – doista možemo ustvrditi kako na ovom svijetu samo mijena stalna jest… osim kad je, eto, u pitanju taj Zakon o pobačaju iz 1978. koji polako ali sigurno, jer drugog suvisla objašnjenja nema, dobiva status zaštićene vrste, nešto poput velebitske degenije u zakonodavstvu, okamenjena relikta s kojeg povremeno obrišemo prašinu i dalje ga koristimo iako smo njegovu drugu braću i sestre davno pospremili u ropotarnice arhiva gdje može stajati bok uz bok primjerice s Ustavom iz 1921. koji kakav god da je bio još uvijek je bolje tretirao hrvatske građane nego ova zakonska perjanica iz 1978.

Suci Ustavnog suda procijenili su da zakon iz 1978. nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske. Da se rečenica iz ustavnog članka 21 „Svako ljudsko biće ima pravo na život“ ne može striktno primijeniti na nerođene ljudske živote jer međunarodni dokumenti ne daju odgovor na pitanje kad počinje život, odnosno kad nerođeno biće postaje osoba.

Odluka Ustavnog suda sama je po sebi prilično kontradiktorna jer dok u suštini zakon iz 1978. proglašava ispravnim i u skladu s Ustavom RH, istovremeno ga formalno upućuje u doradu (čini se kozmetičke naravi, uz naglašavanje pojmova edukacije i prevencije). Naširoko postavljena pojašnjenja i obrazloženja dodatno su zakomplicirala meritum stvari koji bi kad se maknu sve reference i pojašnjenja izgledao ovako: pravo na privatnost žene je iznad prava na život nerođenog djeteta jer se ne može sa sigurnošću ustvrditi da je fetus zapravo osoba.

Kada zapravo ljudsko biće postaje osoba? Što čini čovjeka osobom? U filozofskom smislu termin osoba označava se u kontekstu biti ljudskog postojanja. Tu je stvar jasna: čovjek postoji dan prije svog rođenja jednako kao i na dan svog rođenja: sam čin rođenja ne mijenja činjenicu njegova postojanja.

Rado se također ističe argument pravne osobnosti koja se stječe rođenjem: kad se čovjek rodi dobije ime i prezime, rodni list, pripadajući identifikacijski broj – dakle određenu pravnu osobnost. Znači li to da kad se čovjek igrom slučaja rodi usred neke divljine i van civilizacije i ne stekne službeno „pravnu osobnost“ da je sasvim u redu i moralno dopušteno oduzeti mu život? Ni ovaj argument ne drži vodu. Ljudski život je više od birokratskog komada papira.

Često slušamo o argumentu funkcionalnosti. Fetus nije sposoban za više razmišljanje, komunikaciju, nekad ni osjet – ako ćemo status osobe vrednovati isključivo po tim karakteristikama, mnogi ljudi s posebnim potrebama ili čak osobe koje su u komi po toj logici nisu osobe. Priznajem da imam ozbiljnih problema s takvim poimanjem ljudskosti i ljudske osobnosti. Povijest nam je s druge strane više puta pokazala kako se ljude vrlo uspješno i okrutno istrebljivalo tako da se tvrdilo kako oni nisu osobe u punom smislu riječi.

Sigurno je jedno: ne može se ni na koji način dokazati da nerođeno dijete nije osoba, a da netom rođeno jest. Nijedan razlikovni kriterij ovdje ne funkcionira.

Ono što smo međutim od Ustavnog suda, čast iznimkama, čuli jest da je pravo žene na privatnost iznad prava na život nerođenog djeteta koje „možda jest, a možda nije osoba“. OK. Razumijem što se htjelo reći. Ne slažem se da je radi zaštite nečije privatnosti dopušteno ubiti ljudsko biće, ali razumijem kako su postavili stvari.

Međutim ja bih zaista voljela da se u ovakvoj argumentaciji hrvatskoj javnosti objasni što se točno događa s pravom na privatnost poslije 10. tjedna trudnoće? Prestaje vrijediti? Ide na godišnji? Nestaje kao relevantan pojam? Mora ipak biti relevantan jer je apostrofiran kao isključivi uvjet kojeg Hrvatski sabor kod donošenja budućeg zakona o pobačaju ima poštivati.

Logika je bolno jasna:

Ako se poštuje načelo privatnosti, onda treba biti dopušteno usmrćivanje fetusa sve do rođenja, točnije sve dok je on u tijelu žene čiju se privatnost narušava.

Ako fetus nije osoba i ne može uživati nikakvu pravnu zaštitu, onda ni članak 115. Kaznenog zakona, prema kojem onome tko izvrši nelegalan prekid trudnoće ili pomogne trudnici u tome prijeti do tri godine zatvora, nema nikakva smisla. Nije li pravo na privatnost iznad prava fetusa koji „možda jest, a možda nije osoba?“ Čini mi se da sad imamo protuustavni kazneni zakon.

Mislim da je potpuno jasno kako Ustavni sud nije pružio objašnjenja koja su utemeljena niti pravno (zbog kontradiktornosti), niti znanstveno (zbog konsenzusa struke da život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice), niti filozofski niti etički. Ponudio nam je samo logičko i pravno izvrdavanje i prije svega podilaženje trendu koji ljudskom biću u razvoju oduzima svaki ljudski integritet.

Također je postalo jasno kako političke i zakonodavne elite ne mogu i neće pristupiti ovom pitanju na način na koji to najmanji i najnezaštićeniji članovi društva, a to nerođena djeca zaista jesu, zaslužuju.

No pustimo i zakone i logiku trenutak na stranu. Treba reći i nešto što nam možda neće pasti lako.

Pro-life borbu za zaštitu života nerođenih svakako će i dalje provoditi civilni sektor kroz svoje inicijative i sva sredstva koje jedno demokratsko društvo ima na raspolaganju, no sve inicijative i dobra volja ne mogu izbrisati činjenicu koja isto tako stoji: u zemlji koja se devedeset posto deklarira kao kršćanska pobačaja gotovo ne bi smjelo ni biti. Osobe koje se beskompromisno bore za život ne bi trebale biti iznimka, već pravilo. Ako vjerujemo u one riječi iz Svetog pisma, „u dlanove sam te svoje urezao“, a kažemo da vjerujemo, onda bismo djecu trebali nositi na dlanu, ne ubijati. Možemo mi sad kriviti zakone, Jugoslaviju, suce, Žensku mrežu, UDBU i korumpirane političare, no zakoni su mrtvo slovo na papiru, a ljudska srca su ljudska srca. Ako mi iz godine u godinu ubijamo tisuće i tisuće nerođene djece, onda to nešto govori o nama. Mi smo ti čija su srca otvrdnula i pred nama je dug put sazrijevanja i senzibilizacije i prokazivanja čina pobačaja u svoj njegovoj žalosti i bijedi. Pa sve i da u zakonu piše: “slobodno ubij“, naše srce bi svejedno trebalo vikati: “život biraj”. Na tome treba raditi i takvo društvo treba graditi. Tada će se, vjerujte, i zakoni koji štite život sami od sebe napisati.

Nikolina Nakić | Bitno.net