Pametna izreka kaže da će kršćani 21. stoljeća biti mistici ili ih uopće neće biti.

Zato vam svakako preporučujem knjigu Davida Torkingtona “Mudrost kršćanskih mistika” koja seže u sam korijen kršćanske povijesti kada su darovi tako obilno tekli da je gotovo svaki kršćanin bio ujedno i mistik. Naravno da je trebalo Božje pomoći da se izdrže grozne muke i progoni, ali ono što ova knjiga otkriva je nešto senzacionalno: kako su se prvi kršćani međusobno podržavali i znali su točno koje “faze” ima misticizam, da nakon prvotne milosti dođe tamna noć duše – o kojoj je tako nadahnuto pisao sv. Ivan od Križa – ali o misticizmu također i sv. Terezija Avilska. Ako se ta tamna noć prebrodi ustrajnošću u molitvi (a to može potrajati godinama i godinama), poslije kreću rijeke milosti. No, tamna noć je ujedno najčešći kamen spoticanja gdje mnogi posustanu zauvijek, ostanu na ravnoj crti.

Torkington dakle piše o misticima, ali i o današnjem čovjeku, kada su mistici rijetkost, no to nije zato što On manje daje, nego zato što smo mi zatvorili svoje umove i srca nadnaravnim spoznajama, nismo više u stanju razmjenjivati iskustva, jer, ili ih nemamo ili nas je sram – ili smo ponizni pa se sramimo iz tog osjećaja nedostojnosti.

Poruka knjige je divna – svatko od nas je sposoban primiti prekrasne darove s kojima možemo raspolagati samo za opće dobro i na slavu Božju, nikad na svoju jer to je oholost. Ne spominjem ovu knjigu slučajno, jer smatram da su kršćani, posebno oni na Zapadu, izgubili doticaj sa samom esencijom kršćanstva.

Zaista, mistik se krije u svakome od nas. Još je sveti Toma Akvinski naučavao kako razum i objava nisu u proturječju i da jedan drugoga služe. Teško se oteti dojmu da se u današnje vrijeme i kler i laici u sve većoj mjeri oslanjaju isključivo na razum. Na portalu katoličkih teologa pronašla sam odličnu definiciju mistika koja ide otprilike ovako: mistik je osoba koja želi boraviti u Božjoj prisutnosti, osoba koja vlastitim naporima vježba kreposti i kontemplacijom i razmatranjem se primiče svojevrsnom ljubavnom sjedinjenju s Bogom. Po ovome opisu bismo svi trebali barem nastojati postati mistici, a ipak to ne činimo jer smo pogrešno prihvatili uvjerenje da su rijetki odabrani postati mistici.

Pravi katolički mistici (sv. Augustin, sv. Katarina Sijenska, sv. Franjo i sv. Terezija Avilska i mnogi drugi) svoja su duboka mistična iskustva pretvorili u pravu škrinju s blagom Katoličke Crkve, no to ne znači da oni pripadaju jednom ekskluzivnom klubu, već da smo svi mi pozivnice dobili krštenjem, ali smo ih izgubili i zanemarili.

Osoba koja posjeduje mistična iskustva prolazi kroz pročišćenje svih osjetila i s vremenom kod njih dolazi do sve jače želje za napuštanjem svih svjetovnih ugoda i jakom željom za svetošću. Razne redovničke zajednice po ovom su pitanju u povlaštenom položaju jer imaju bogatstvo tekstova kako postići svetost i uroniti u mistiku, dok su vjernici laici u znatno težem položaju iako smo i mi pozvani ne biti od svijeta.

Što se nudi, dakle, laicima?

Previše ugode, previše udovoljavanja čovjeku, prevelika koncentracija na senzacije i senzacionalizam. Laicima su potrebni tekstovi koji bi na neki način njihove živote uredili da budu što sličniji redovničkima, a opet ih ostavili svjetovnima (ovu sam misao posudila jer me se izrazito dojmila). Tu je svakako i filozofija pobune protiv vjere kojoj smo svi izloženi – kao nečega što je potpuno nazadno i što guši ljudske slobode (posebno se to manifestira u posljednje vrijeme na području ljudske spolnosti). Posebno se to odnosi na „kršćanski“ Zapad jer je kršćanstvo na Zapadu omlitavilo, izgubilo oštricu, muževnost, feminiziralo se da ne upotrijebim težu riječ, nema više hrabrosti i misijske prodornosti.  Evangelizacija? Bog zna da nam je potrebna, no misije sve više nalikuju na dobrotvorne usluge socijalno-karitativnog tipa kojima je preče napuniti želudac nego donijeti živoga Boga. Zapad više nije sposoban evangelizirati nikoga, jer da bi to učinio, potrebno mu je prvo da reevangelizira sebe. Pogledajte migrante u predvorju Hrvatske. Brojna su svjedočanstva lokalaca da su u dobroj vjeri i puna srca pakirali u kutije ne od viška, nego od manjka svoje sirotinje, da bi stotinjak metara dalje našli te iste kutije bačene u kontejnere.

Da Zapad nije dekristijaniziran u mjeri u kojoj jest, svećenici koji se u svojstvu humanitaraca brinu isključivo za materijalne potrebe doseljenika stavili bi velum humerale, uzeli Presveto u ruke i prošli kampovima s Bogom visoko dignutim u zrak (kao što su to hrabro činili svećenici stotinama godina ranije) – vjerovali ili ne, možda je to tim ljudima jedina prilika životu da se licem u lice susretnu sa živim Bogom. Evangelizaciji nije cilj borba protiv nevjere, već širenje Radosne vijesti, istine o otkupiteljstvu Gospodina našega Isusa Krista.

Tradicija se raspala na atome, svijest o svemogućem Bogu bačena je u zapećak, katolici ne da više nisu mistici, nego se svoje vjere srame – sjetimo se njemačkih biskupa koji su posakrivali svoje križeve – istinu samu – da ne bi uvrijedili muslimane i da ih i dalje održe u laži da Isus nije Bog, nego prorok.

Koga će oni evangelizirati?

Europa je na najboljem putu da doživi sudbinu sjeverne Afrike koja je nekoć bila kršćanska. Europa iz svojih institucija izbacuje križeve, Europljane smeta zvonjava crkvenih zvona, Europa je duhovno anestezirana. Pitanje poreza pobijedilo je pitanje Boga – živimo u uvjerenju da smo nikad slobodniji, a zapravo su nam mozgovi isprani onako kako valjda u povijesti nikada nisu ni bili. Živimo u zatvoru duha – iako zidove ćelija možda ne vidimo, one su itekako tu, sagrađene ne od cigala nego od naše samodostatnosti i oholosti.

Što je prosječnom modernom Europljaninu Bog? Puka fraza, relikt praznovjerne prošlosti; možemo ga sami definirati i skrojiti ga po svojoj želji – on može biti sve što mi sami zamislimo, kao hlače koje smo dali skrojiti kod krojača po našoj mjeri. Boga smo krivotvorili i demistificirali i zato je tema ovog teksta povratak mističkim korijenima koji su stvorili kršćansku civilizaciju od poganskog svijeta, a može ju stvoriti i opet od ovoga novopoganskog svijeta u kojemu sada živimo. Ironija je da su društvena elita, moćnici, nositelji pop kulture zapravo ljudi s moralnog dna i margine – oni koji direktno utječu na stanje svijesti milijardi ljudi – novi su bogovi svijet novca, slave i laži, ikone koje vode totalnoj dehumanizaciji čovjeka.

Isus je ljudima danas nerazumljiviji nego ikada prije – da bi ga mogli prividno nasljedovati i citirati, trebalo ga je prije svega redefinirati kao dobrog, ali dobrog u smislu da čovjeku dopušta slobodu u užitku i hedonizmu – tako imamo najnoviju stečevinu nazvanu moralni relativizam. Čovjek modernog doba pokušava stvoriti vlastitu etiku i sukladno njoj donositi moralno iskrivljene zakone na koje se onda neopozivo poziva kao na krajnji argument oko kojeg nema rasprave. Kao hrvatski Ustavni sud po pitanju pobačaja gdje su jasno i glasno rekli: oko zabrane pobačaja nema rasprave. Žrtvovali smo istinu zbog prava na pravo!

Najteže je propovijedati čovječnost u najnečovječnijoj epohi, primijetio je jednom genijalni Berdjajev. Najteže, no ne i nemoguće. Na to nas uostalom potiče i Torkington koji nas poziva da nasljedujemo prve kršćane – mistike – koji su znali kako pobijediti surovi poganski svijet antike i koji pred nas stavlja izbor svih izbora, da jednom za svagda odlučimo, tko nas vara: Isus ili sekularni revolucionari?

Katoličanstvo je jedina brana uspostavi kulture novog poretka, novog svijeta koji briše granice i zatire osjećaj nacionalnog ponosa – to je paradoksalno jer riječ katolik znači univerzalan, ali i paradoksi postoje da bi potvrdili istinu (jednog su Chestertona zvali “princem paradoksa”).

Mnoge sekte i lažne religije čovjeka stavljaju u središte, što je čista egocentričnost i samoljublje – što su pak pojmovi dijametralno suprotni  kršćanstvu. Iako se to može činiti kao lakši put, nema slobode bez herojskih duhovnih napora na koji nas pozivaju znani i neznani mistici. Nema prave slobode bez Boga.

Pozvani smo Boga vratiti u ovaj postkršćanski svijet. Vikati Njegovo ime s krovova kao nadoknadu onima koji su šutjeli. Prestati gledati ludilo koje nam se nudi vani i zagledati se konačno u sebe, unutra. Postati mistici, baš poput prvih kršćana. Vratimo se ponovno do Chestertona  i do toga što je on imao reći o misticima:

No, za sada je, na isti čisto praktičan način, moguće dati opći odgovor koji se tiče toga što ljude kroz samu povijest održava pri zdravom razumu. Misticizam održava ljude pri zdravom razumu. Dokle god postoje misterije, postoji i duševno zdravlje. Kada ih uništite, stvarate morbidnost. Običan je čovjek oduvijek zdrav, jer je običan čovjek oduvijek mistik. On podnosi sumrak. On uvijek ima jednu nogu na zemlji, a drugu u carstvu čuda. On je sebi uvijek dopuštao slobodu sumnje u svoje bogove, ali (za razliku od današnjeg agnostika) također i slobodu da u njih vjeruje. On se uvijek više brine za istinu nego za dosljednost.

Ovo je možda najljepša i najpotpunija definicija čiste i potpune slobode koju sam pročitala.

Ne dajte, ni pod koju cijenu ne dajte svijetu da vas uvjeri u suprotno.

Nikolina Nakić | Bitno.net