Još je jedna školska godina pred nama. Među tisućama ustreptalih prvašića koji otvaraju jedno novo poglavlje u svojim malim životima, a polazak u školu to uistinu i jest, nalazi se i jedna meni sasvim posebna djevojčica.

Ispraćala sam već svoju djecu u prvi razred, brisala suze radosnice, virila kroz prozor i bila ponosna kako to već samo mama može biti. Osmijeh od uha do uha i izdajničke suze činili su te dane posebnim i nikada zaboravljenim. Tisuće sam stvari zaboravljala i nikad ih se više ne bih sjetila, no širok rupičasti osmijeh mojeg đaka prvaka nešto je što se pamti zauvijek i ostavlja trag u srcu.

A opet, ova godina donosi mi nešto sasvim drugačije. Sve u vezi s tobom oduvijek je bilo drugačije.

Drugačiji je bio i četvrtak kada sam prvi put ugledala tvoje prekrasno lice. U crvenoj izmaglici između života i smrti, no ipak duboko svjesna da će bademaste oči u prostranstvu kojih mi se gubio pogled formirati jednu novu mene, promatrala sam drevnu mudrost tvog malenog lišca koje kao da mi je govorilo: Odabrana si da me čuvaš. Baš ti.

Jesam li uspijevala u tome? Ne znam. Znam da je proces tvog rasta bio i moj rast, a tvoje sazrijevanje i moje sazrijevanje. Znam da je jedna žena primila na ruke taj dragocjeni teret onog četvrtka, a druga žena grli malena ramena i kuštra kosu boje kestena. Između tih trenutaka kao da su stoljeća i svjetovi.

Mogla bih pisati o trenutku kad sam saznala da duša moje duše nije poput ostale djece. Da mi nećeš reći da me voliš, da me trebaš, nećeš me zvati da potjeram čudovišta koja remete nježne dječje snove, mogla bih pisati i pisati o stvarima koje ti nećeš učiniti, ali, čemu? Istina, nisi to govorila, no ja sam ti svejedno ponavljala da i ja tebe volim, da i ja tebe trebam, lijegala sam u sitne sate do tebe i tjerala čudovišta koja su se drznula doći do moje ljubimice, brisala ti suze poljupcima, glupe suze koje nemaju što raditi na tvom sretnom licu.

Odabrana si da me čuvaš.

Jesam, i bio mi je to i izazov i povlastica. Skočiti na neizgovoreno, poljubiti gdje boli, predvidjeti sve male želje djetinjeg srca, biti tvoje oko i tvoje uho, biti produžetak tebe same ponekad u tolikoj mjeri da se nije znalo gdje završavaš ti, a počinjem ja… Pokušala sam, dušo. Bog zna jesam li uspjela u tome. U malo što na ovom svijetu sam sigurna kao u to da bi odreći se tebe bilo kao da se odričem same sebe.

I evo nas sada: na tvoja malena ramena stavljam školsku torbu. Raduješ se. To nije novost: ti se uvijek raduješ! Možda ne razumiješ do kraja čemu služe mirisne knjige i bilježnice, no kao i uvijek tvoje je raspoloženje odraz mog – u ovom slučaju veselja. Grleni smijeh to samo potvrđuje.

Pročitala sam neki dan ono divno dirljivo pismo koje je Abraham Lincoln prije mnogo godina napisao učitelju svog sina, pismo koje širi srce i izmamljuje suze, u kojemu se ponavljaju riječi „Naučite ga“ a uz njih sve najvažnije i najplemenitije vrijednosti koje valja znati… i naučiti.

Zaboljelo me, priznajem. Savjeti koje mudri čovjek daje učitelju njegova sina mom djetetu neće značiti ništa, štoviše, ona ih uopće ne može razumjeti. Ona ih dakle ne može razumjeti, a ja ponovno plačem.

Odabrana si da me čuvaš.

Ovaj put su mi te riječi zazvučale prijekorno i posramila sam se. Pokušala sam četvrtasti kalup utisnuti u krug .“Naučite ga“ bio je potpuno pogrešan izbor riječi. Riječi koje sam trebala upotrijebiti ustvari su: „Naučite od nje“.

Ne samo od nje. Od sve te djece, drugačije djece, kojih se tako lako odričemo misleći da nemaju što ponuditi našem svijetu. Biramo da ih ne odaberemo, da ih ne rodimo, ne odgajamo. Priznajemo samo okrugle kalupe i ne želimo vidjeti dalje od toga. Ne želimo priznati da postoji ljubav i ljepota izvan okvira koje smo si sami nametnuli.

Nepoznata i draga učiteljice, naučite i vi od nje. Naučite zastati u trenutku najveće žurbe. Šareni leptir koji je sletio na prozorsku dasku vrijedan je našeg divljenja. Naučite da su ljubav, radost i vedrina vrijedni. Glasan smijeh ne može biti preglasan. Divno je poskočiti od radosti. Nekad baš zabavno sakriti se u ormar. Ne sputavajte bezbrižnost – prigrlite je. Neka iznad slova „i“ rastu srca, a zarezi mogu imati oblik repića. Jeste li znali da vjetar hrče, a kiša pleše? Niste? Toliko je toga što se ima naučiti!

Povjeravam je vama i cijelom svijetu. Predragocjena je da bih samo ja uživala u njoj, iako sam to, priznajem, godinama ljubomorno činila besramno uživajući u ljubavi i nevinosti kakve samo ta Božja stvorenja mogu pružiti.

Odabrana si da me čuvaš.

Jesam, ljubavi, i činit ću to zauvijek. No evo dopuštam svijetu da te i on pričuva. Upozna djelić tebe i tvog sjaja. Tvoje spontanosti i ljepote. Toliko mu toga možeš ponuditi, toliko mu toga možeš dati!

Stavi dakle tu torbu na svoja mršava draga ramena i kreni osvajati svijet. Puštam te.

Toliko toga od tebe može naučiti! Uza sve patnje i boli koji na njemu postoje, vjeruj mi da je spreman na tebe. Spreman na – ljubav.

Nikolina Nakić | Bitno.net