KOLUMNA 'OGLEDALO DUŠE'

Nikolina Nakić o zlu seksualnog zlostavljanja u Crkvi: Samo gromoglasno NE sablažnjavanju najmlađih čini dostojnom Zaručnicu Kristovu

Svjetlo na kraju tunela nije u zatvaranju očiju, opravdavanju, prebacivanju loptice na medije (koji definitivno nisu anđeli i s popriličnom radošću i oduševljenjem objavljuju ovakve vijesti) nego u čvrstom i beskompromisnom stavu – onakvom kakvom je Gospodin pokazao štiteći svetost hrama Oca svojega – hrabrim i čvrstim ‘odlazi, Sotono!’

Foto: Shutterstock

“Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.”(Mt 18,6)

Kristove snažne i odlučne evanđeoske riječi i dan-danas odjekuju beskompromisno kao i prvoga dana – štoviše, u svjetlu nekih saznanja koja danas imamo, a tiču se seksualnog oskvrnuća nevinih – možda su aktualnije nego ikada.

Tema odnosno sablazan pedofilije unutar Kristove Crkve izrazito je neugodna i za laike i za kler – o tome nije ni jednostavno ni lako razmišljati, a kamoli o tome javno govoriti i pisati. Nedavno sam o toj teškoj i neugodnoj temi otvoreno progovorila za Glasnik srca Isusova i Marijina, no u svjetlu nekih novijih saznanja podastrtih javnosti odlučila sam temi dodati još neke momente i probati zaokružiti tu priču.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Prije svega želim istaknuti da je pedofilija odnosno seksualno zlostavljanje djece (a vidimo, isto to nam govori i Isus), valjda najgori zločin koji postoji. Kad se to još poveže s mjestom gdje bi djeca trebala biti najzaštićenija na svijetu – s Crkvom i njezinim dvorištem – sablazan bude još veća. Apsolutno je i potpuno dijabolično da se ovako nešto uopće može dogoditi na mjestu gdje prebiva živi Bog, gdje dječica dolaze susresti tog i takvog Boga i gdje dakle dolaze otvorenog srca i bez primisli da bi im se tamo moglo dogoditi išta zlo. No zlo ne bira, ili baš s posebnim užitkom bira baš takve okolnosti i mnoge se nevine duše duboko i nepovratno ranjavaju, nevinost oskvrnjuje i poslije svega svima ostaje jedan gorak okus i velika bol i razočaranje. Jednostavno, na mjestu gdje se očekuje da se duše liječe ne očekuje se njihovo sakaćenje i ranjavanje.

Kao da to zlo nije dovoljno samo po sebi, nažalost tu je i činjenica da se Crkva posljednjih desetljeća nije najbolje nosila s užasom u vlastitim redovima. Tako se od jednog zla dogodilo još jedno veliko zlo – nes(p)retno prikrivanje tih zločina tako da se crkveno (i civilno) pravo ne primjenjuje i da se počinitelji prikrivaju i premještaju čime ne samo da pravda nije zadovoljena nego se promjenom sredine u opasnost dovode i neka druga djeca.

U knjizi “Svjetlo svijeta” papa Benedikt XVI. dao je zanimljivo objašnjenje kako je uopće moguće da je došlo do prikrivanja takve vrste zločina. Citirat ću čitav odlomak gdje Benedikt XVI. parafrazira dublinskog nadbiskupa formirajući time vlastiti argument jer smatram da daje izvrsno objašnjenje kako se razmišljalo i kako je uopće uslijed toga moglo doći do zataškavanja ovakve sablazni:

O tome mi je dublinski nadbiskup rekao nešto vrlo zanimljivo. Rekao je da je crkveno kazneno pravo funkcioniralo sve do kasnih pedesetih godina, ono doduše nije bilo savršeno, ali u svakom slučaju bilo je primjenjivano. Međutim, od sredine šezdesetih godina jednostavno se više nije primjenjivalo. Vladala je svijest da Crkva ne smije biti Crkva prava nego Crkva ljubavi, da ne smije kažnjavati. Tako je i kod posve dobrih ljudi došlo do neobična pomračenja mišljenja. Danas moramo iznova naučiti da ljubav prema grešniku i ljubav prema oštećenome moraju biti ispravno usklađene tako što grešnika kažnjavamo načinom koji je moguć i primjeren. Utoliko je u prošlosti došlo do promjene svijesti uslijed potamnjenja prava i nužnosti kazne. U konačnici je došlo i do suženja pojma ljubavi koja nije samo susretljivost i uljudnost, nego i istina. A istini pripada i to da moram kazniti onoga tko je sagriješio protiv stvarne ljubavi.

Iako treba biti pošten i reći da je pedofilija problem društva općenito, a ne samo Katoličke Crkve (po medijskim natpisima to se ne bi moglo reći, štoviše, prema njima bi se dalo zaključiti da ona egzistira isključivo u Crkvi) te da se zlostavljanje djece u jednakim statističkim obrascima javlja u svim društvenim skupinama i vjerskim zajednicama, tj. gdje god je prisutan rad s djecom – nas bi doista trebalo i moralo zanimati što se događa unutar same Crkve i što se može učiniti da se ovo zlo svede na minimum i počinitelje najstrože kazni, a ne dakle upirati prstom u druge. Prema pedofiliji bi zaista trebala postojati nulta točka tolerancije i nikakvo nečinjenje i opravdavanje ne da ne dolazi u obzir – nego samo još stvaraju kosture u ormaru koji će izaći kad-tad i svojom dijaboličnom truleži prekriti i sva dobra nastojanja i djela koja također postoje u Crkvi. A najžalosnije od svega je da pedofili prekrivaju svetost Mističnog Tijela – to je razlog više da ih se munjevito odstrani poput gangrenoznog uda.

Moram priznati da imam problema i sa samim pojmom – svaki put kad izustim riječ pedofilija izgovorim je s knedlom u grlu – jer njezin doslovan prijevod s grčkog zapravo znači ljubiti dijete istinskom prijateljskom ljubavlju. Još je Erich Fromm pisao o pogrešno shvaćenom pojmu ljubavi i pokušao je objasniti iz kakvog pogrešnog poimanja ljubavi dolazi do raznih vrsta zastranjenja – pa tako i toga. Da čovjek treba ljubav i vapi za njome jasno je svima, no problem nastane kad se odmaknemo od pojma savršene ljubavi, plemenite, nesebične i kreposne kakvoj nas je podučavao Isus te pribjegnemo iskrivljenoj antiverziji ljubavi gdje u prvom redu pod pojmom ljubav podrazumijevamo genitalni odnos – animalnu i nagonsku krajnju verziju odnosa i darivanja sebe drugome, a koja u konačnici iza sebe ostavlja isključivo rane i pustoš.

O tome kako se treba i ne treba nositi s pošasti pedofilije možda nam najbolje ilustriraju dva primjera koja su nedavno snažno medijski odjeknula i potresla hrvatsko društvo: nazovimo ih splitski i šibenski primjer.

Jedan je, u svom većem dijelu, ali uz važne i časne iznimke, ipak ostao ogledni primjer kako NE TREBA postupati i kako se aveti iz prošlosti nesumnjivo vraćaju s još većim bolima čineći još veću štetu i sablazan, a drugi je pak primjer kako TREBA reagirati i beskompromisno se obračunavati sa zlom kojemu u društvu i u Crkvi jednostavno ne bi smjelo biti mjesta.

U prvom slučaju, onom splitskom, prvo istaknimo one pozitivne primjere. To su, sasvim sigurno, gvardijan splitskog samostana koji je nakon prijave protiv jednog njegova redovnika odmah reagirao i prijavio cijeli slučaj nadbiskupu i provincijalu. Drugi takav primjer jest zlostavljani mladić koji je imao dovoljno hrabrosti da nadvlada stid i prijavi redovnika njegovu gvardijanu.

Nakon tih pozitivnih primjera, ipak treba primijetiti da se sablazan u tom splitskom slučaju dugo godina prije toga prikrivala.

Žrtve nisu obeštećene, nitko im se nije ispričao, nije im pružena nikakva pomoć – mnogi su se od njih nosili s time što im se dogodilo kako su znali i umjeli – no često su duboke rane vodile u drugo zlo (npr. ovisnost) ili pak u potpunu nesposobnost da se s bilo kime više ostvari iole normalan odnos. Dominirajući osjećaj bio je duboki sram i bojazan da im zapravo nitko neće vjerovati – i zaista nije lako odrastati s takvim teretom u duši a istovremeno promatrati kako onaj koji ti je to učinio najnormalnije živi i radi, te čak možda takve iste stvari radi i nekoj novoj djeci. Vrijeme se vratiti ne može, izgubljena nevinost i povjerenje također, ali ono što se može je svakako izvući pouku iz tog i sličnih slučajeva – da se vidi što se pogrešno učinilo i da se odlučno, jednom za svagda kaže: nikad više!

U tom smislu Crkvi može biti poučan ovaj najnoviji šibenski primjer gdje je župni vjeroučitelj mjesecima seksualno zlostavljao dječake koji su određeno vrijeme zbog dubokog srama i nevjerice trpjeli takvo ponašanje, ali su ipak odlučili progutati sram i prijaviti što su doživljavali. Ovaj je slučaj važan na više razina: u prvom redu vidi se koliko je važno djeci govoriti i osvješćivati što je to zlostavljanje, što se pod njim podrazumijeva (u tom smislu smatram da je jako korisno uputiti ih u tzv. „pravilo donjeg rublja“) i što je apsolutno neprihvatljivo. Tako se dogodilo da je zlostavljač imao „peh“ da se namjerio na djecu osnaženu redovitim sakramentima koja jasno raspoznaju dobro i zlo i gdje je taj osjećaj prevladao nad osjećajem srama i neugode. U tom smislu ta djeca zbog svoje hrabrosti zaista zaslužuju naše divljenje.

Druga, također važna razina jest ta da su se djeca povjerila svom župniku – izigravanje njihova autoriteta od strane jedne osobe ipak ih nije dovela do toga da gube povjerenje u drugi autoritet što nam govori da je kod njih pretegla ne toliko želja da se počinitelj kazni i da se na taj način doživi satisfakcija nego da se spase neka buduća djeca koja su se bez sumnje mogla naći u istom položaju kao i oni. Želja koja je motivirala i mladića iz Splita.

Posljednja i ne najmanje važna razina je ispravna i promptna reakcija župnika koji je iz istih stopa otišao u policiju i sve prijavio. Ljudski gledano mogao je razmišljati kako da stvar „riješi“ što bezbolnije po principu ‘vuk sit, a koza cijela’ – da udalji vjeroučitelja i ne obznani sramotu u vlastitom dvorištu i tako izbjegne skandal (pogotovo u svjetlu nedavnih splitskih događanja) – on je postupio bez kalkulacija i na tome mu treba iskreno čestitati, tim više (a s obzirom na to da sam upućena u cijelu priču) što nije bilo apsolutno nikakvih prethodnih indicija da je optuženi bio sklon takvom ponašanju.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Time je skromni anonimni šibenski svećenik zapravo – reći ću skroz otvoreno – posramio određeni dio visokog klera sklonog javno osuditi pedofiliju, a zapravo iza kulisa itekako sklonog kalkulacijama i zataškavanju. Ovdje ne prozivam nikoga posebno i nikoga osobno, činjenica jest da se sablazan skrivala i zataškavala i da netko JEST donosio te odluke. Tko je to činio i zašto, neka u konačnici prosudi dobri Bog koji jedini znade što se nalazi u ljudskom srcu.

Jednostavno konstatiram da mali često srcem i hrabrošću posramljuju velike i da nam je posljednji slučaj možda i pokazao svjetlo na kraju tunela – ono se ne sastoji u zatvaranju očiju, opravdavanju, prebacivanju loptice na medije (koji definitivno nisu anđeli i s popriličnom radošću i oduševljenjem objavljuju ovakve vijesti) nego u čvrstom i beskompromisnom stavu – onakvom kakvom je Gospodin pokazao štiteći svetost hrama Oca svojega – hrabrim i čvrstim „odlazi, Sotono!“ – uzvikom kojeg  nije bio pošteđen čak ni sveti Petar. Jedino se na taj način ljubi i štiti Crkva i čuva njezina svetost – samo gromoglasno NE sablažnjavanju najmlađih čini je dostojnom Zaručnicom Kristovom. Sve drugo je razmišljanje po ljudskom i radi ljudi – a nije, znamo dobro da nije zato stvorena.

Imajmo u konačnici povjerenja da Bog u konačnici može svako zlo, pa i ono najveće, pretvoriti u Dobro misterijem svoje apsolutne Ljubavi.

Nikolina Nakić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 17. svibnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi