NOVA KOLUMNA

Nikolina Nakić odgovara onima koji su nam ovih dana pokušali tumačiti tko je Isus: Tko se može usuditi svijetu Tebe objasniti?

Nikolina Nakić piše kako u hrvatskom medijskom prostoru često nailazimo na razna tumačenja kako ireligioznih ljudi tako onih koji vjeruju u nekakvu imaginarnu ljudsku verziju Krista bez najvažnije stvari koju je Isus ustanovio na zemlji – njegove Crkve. Iako je Crkva dobila potpuni od Boga dan autoritet tumačenja istina vjere, često se pojedinci obrušavaju na tu i takvu istinu i pokušavaju nam „objasniti“ tko je zapravo Isus

Već dvije tisuće godina čovječanstvo pokušava definirati Isusa, utjelovljenog Boga što se spusti s visina da nas spasi i objasni svojim primjerom što to zapravo ljubav jest no još ga do kraja nismo uspjeli ni shvatiti, ni objasniti. Sveti Augustin zorno je tu ljudsku nakanu objasnio jednostavnom rečenicom: „Ako razumiješ, onda to nije Bog“ (Govor 117). Taj je veliki svetac tako divno u tako malo riječi hvatao bit i prenosio svoje dragocjene misli budućim pokoljenjima.

Nešto slično pisao je i teolog Matthias Joseph Scheeben u svom djelu „Kršćanska otajstva“ – na kraju svakog poglavlja brižno je isticao kako smo malo toga shvatili i kako nam najveći dio otajstva ipak izmiče. Što se više proučava neko otajstvo, to se više shvaća da se ne razumije i to potiče sve veće udivljenje.

Unatoč nemogućnosti da ga dakle u potpunosti pojmimo i shvatimo, da razumijemo kako netko može biti i ljubav, i milosrđe, i na kraju i strogi sudac – našem skučenom ljudskom poimanju često ti pojmovi isključuju jedan drugog, skloni smo kategorizirati, trpati u ladice a sve po ograničenom shvaćanju da Boga možemo utrpati u ljudsku nišu.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Probala bih se što preciznije izraziti: ako i ne znam tko zapravo Isus jest, ono što možemo znati je što on nikako nije. Često u hrvatskom medijskom prostoru nailazimo na razna tumačenja kako ireligioznih ljudi tako onih koji vjeruju u nekakvu imaginarnu ljudsku verziju Krista bez najvažnije stvari koju je Isus ustanovio na zemlji – njegove Crkve. Iako je Crkva dobila potpuni od Boga dan autoritet tumačenja istina vjere, često se pojedinci obrušavaju na tu i takvu istinu i pokušavaju nam „objasniti“ tko je zapravo Isus.

Tako smo prije nekoliko dana na jednom zaista čitanom portalu (i iz tog razloga i navodim ovaj primjer) dobili servirano objašnjenje od strane gospođe Ide Prester (pritom bih željela istaknuti da doista ne znam ni tko je dotična ni čime se ona bavi i držat ću se isključivo teme koja je na portalu prezentirana, dakle njeno viđenje Isusa i oduševljene reakcije čitateljstva na naviještanje nekog drugačijeg „evanđelja“), kao i uvod od strane uredništva portala koji u potpunosti potpisuje njeno razmišljanje. U tom smislu, i isključivo u tom smislu medijske pažnje koja je pridana toj temi, a i dobro kaže Sveto pismo da „postoji vrijeme šutnje i vrijeme govorenja“( Prop 3,7) vrijedi pobliže se osvrnuti na neke tvrdnje tamo izrečene.

Prema njenim riječima, dakle, Isus je bio „hipik, borac za pravdu, punker, borac za ljudska prava, neprilagođeni sanjar i provokator. U ime Isusa traži se striktna definicija obitelji, a on sam je bio izvanbračno dijete, u ime Isusa traže se zabrane, pravila i kazne – protiv pobačaja, umjetne oplodnje, homoseksualaca, ateista…“ Neću nastavljati dalje, mislim da se iz ovih navedenih redaka može dobiti prilično jasna slika o Isusu skrojenom po mjeri današnjeg modernog čovjeka koji time nastoji opravdati svako, ali baš svako moralno zastranjenje koje su učinili ljudi unatoč jasnim zapovijedima koje su čovječanstvu dane.

Nema sad smisla pobijati jedan po jedan navod (iako svakako zabrinjava priznanje da tako nešto izjavljuje netko tko je prošao redovni katolički vjeronauk i da tome također plješću oni koji su također prošli katehezu i imaju sakramente) – treba jednostavno reći da se ovdje, ni prvi a nažalost ni posljednji put, pokušava Boga objasniti ljudskim kategorijama, ljudskim društvenim fenomenima i trendovima, uspješno poput činjenice da ocean pokušate uliti u običnu čašu i pritom tvrditi da ste ga uspješno obuhvatili, ne znajući usput da ljudima pod ocean prodajete običnu zamućenu baru. Borac za pravdu? Da, ali ne ljudsku – zato je toliko razočarao Izraelce koji su očekivali Mesiju koji će zbaciti rimski jaram i osloboditi svoj narod borbom – zapravo vidimo da su njihova očekivanja bila potpuno ljudska i nisu mogli odmah shvatiti kakvo im kraljevstvo Krist naviješta.

Reći da je bio sanjar možda je mogao reći neodlučni Poncije Pilat – sanjari su ljudi koji žive u vlastitom svijetu koji nema realno uporište u stvarnim događajima – reći pak da je Isus bio sanjar nipošto ne bi smjela reći osoba kojoj je poznata objava i koja bi trebala znati da je Isus jako dobro znao što govori, što će se dogoditi i kako će cijela priča završiti. Nisu ga shvaćali mnogi tada, da, ne shvaćaju ga očito mnogi ni danas, očito, ali objasniti svoje vlastito neznanje i nerazumijevanje ograničenjem onoga tko se ne može ograničiti je oduzimanje Bogu božanske osobine. Nešto slično je u prvim stoljećima Crkve tvrdila hereza arijanizma, možda najveća (ili jedna od najvećih) kriza s kojima se Crkva suočila, toliko je opasna ta ideja bila – a raširila se, informacije radi, poput požara. I pljeskali su joj mnogi.

Nadalje, gledati Isusa kao borca za ljudska prava toliko je površno i krivo na toliko razina da bi za to trebao cijeli jedan novi članak – opet su pomiješane vječne i zemaljske kategorije. Počevši od njega samog – njegova su ljudska prava pogažena ako baš hoćete u svakom mogućem smislu i preko apostola koji su doživjeli istu sudbinu, sve do brojnih znanih i neznanih mučenika za vjeru koji su se svjesno odrekli svojih ljudskih prava i pristali na žrtvu – no time su samo uvećali svoje dostojanstvo u neslućenim razmjerima.

Prava i dostojanstvo – to su kategorije koje ljudi od svijeta često miješaju i ne razumiju da ako se nekome i pogaze sva ljudska prava, on ništa ne gubi od svog ljudskog dostojanstva – gubi pak onaj tko ljudska prava gazi i obezvređuje. Paul Claudel jednom je nadahnuto rekao: „Bog nije došao dokinuti trpljenje, nije ga čak došao ni protumačiti. Došao ga je dopuniti svojom prisutnošću.“ Nije li također sama Gospa Lurdska rekla svetoj Bernardici: “Ne obećavam ti sreću na ovom svijetu nego na onom budućem.“ To su kategorije i vrijednosti vječnosti očito mnogim ljudima neprihvatljive i neshvatljive, pa Bogočovjeka koji daje jasne zapovijedi i uspostavlja crkvenu hijerarhiju zovu revolucionarom, pankerom i anarhistom. To je tako krivo i tako – površno.

Tko si ti, Isuse? Tko se može usuditi svijetu tebe objasniti?

Najveći paradoks je ipak taj da oni to mogu činiti, baš zbog te bezgranične ljubavi koju ne razumiju i koja im daje potpunu i savršenu slobodu. Božja pažljivost i nježnost nas zbunjuje. Jedan je divan kršćanski mistik izjavio da smo krhki poput čaše, a Bog prilagođuje svoju snagu i svoju riječ prema našoj slabosti, s tolikim uvažavanjem naše slobode! Ljubav se ne nameće i ne može se nametnuti, ali ako je ljubav neizostavni dio istine i jedna ne ide bez druge, onda smo dužni naviještati je.

Ako Boga i ne shvaćamo i ne razumijemo do kraja, kako je to nagovijestio sveti Augustin kojeg sam citirala na početku teksta, činjenicu da smo stvoreni na Božju sliku i priliku barem možemo korisno upotrijebiti da – ako svojom ljudskom ograničenošću i ne shvaćamo do kraja razumom, a onda barem možemo ljubiti i iz ljubavi prihvaćati njegove zapovijedi, ljubavi ljudske, nesavršene, ali žarke i strastvene, često čak i iracionalne, koja prožima do kosti, kako već to samo ljudsko srce može i zna. Um se možda nekad opire, um možda nekad i ne razumije, ali srce, ono bi trebalo uvijek moći raditi posao sve ako um nekad i zakaže.

Tko si ti, Isuse? Ako te već ne mogu do kraja shvatiti, moje siromašno srce koje sad kuca a onda jednog dana više neće, unatoč činjenici da ne kuca, još uvijek će te voljeti. Izgarati, a ne izgorjeti.

Možda je ovo promišljanje najprikladnije završiti jednim ljubavnim pismom čovjeka Bogu, pismom koje je u anonimnosti i krajnjoj poniznosti napisao jedan brat kartuzijanac u istinskoj maniri djeteta svetog Brune:

Bože moj, to je nečuveno da ti od nas tražiš da te ljubimo. Kad se zna tko si ti, a tko smo mi, to bi nam zapravo trebao zabraniti. No, kad bi mi ti i zabranio da te ljubim, ja bih te ljubio barem kriomice.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 3. travnja 2018.

Možda vam se svidi