Znate li tko je Gabriele Marcotti? Pretpostavljam da vam ime nije poznato kao što uostalom nije donedavno bilo ni meni – radi se o sportskom novinaru koji piše za vrlo čitani sportski portal ESPN.

Razlog zašto ga spominjem je taj da je čovjek, koji s Hrvatskom i Hrvatima nema nikakve veze, isključivo kao pasionirani pratilac i ljubitelj sporta uočio i fenomenalno skenirao jednu anomaliju, jednu specifičnost koja sad već desetljećima pomalo zbunjuje svijet, a koju bismo mogli pokušati izraziti sintagmom hrvatsko sportsko srce.

Svijet (sve tamo od hrvatske samostalnosti i briljantnih hrvatskih košarkaša koji su na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. natjerali svijet da zastane, uzdahne i upita se: Tko li su sad pak ovi?) našu zemlju doživljava kao izuzetnu sportsku naciju. Nije da se nisu zbunjeno pitali u čemu je tajna, sjećam se jedne ironične tvrdnje koju su devedesetih svojim specifičnim humorom plasirali britanski novinari u trenutku kad je 1998. Goran Ivanišević igrao finale Wimbledona, a sjajna nogometna generacija polufinale svjetskog nogometnog prvenstva: ukratko, upitali su se u čemu je tajna uspjeha Hrvata, nacije koja „stane u jedan autobus“ kako su ne bez divljenja primijetili, a koja žanje takve sportske uspjehe? Kako oni koji dakle stanu u jedan autobus postižu da im zemlje čija se populacija broji u desecima milijuna, nogometnim žargonom rečeno parkiraju autobuse u šesnaestercu i ne miču se iz njih? I tako im svega, gdje su bili dosad?

Ovo posljednje je zapravo jako dobro pitanje i odmah ćemo na njega odgovoriti.

Iako pojedinačni uspjesi hrvatskih sportaša ne datiraju od vremena hrvatske samostalnosti, u momčadskim sportovima smo upravo prodisali otkad smo se osamostalili jer se reprezentativce prestalo birati po nacionalnom ključu. Uzmimo samo za primjer Svjetsko nogometno prvenstvo u Španjolskoj 1982.: jugoslavenski selektor Miljan Miljanić u nacionalnu je selekciju pozvao dvojicu igrača Dinama – Velimira Zajeca i Stjepana Deverića – unatoč činjenici da je Dinamo te godine predvođen Ćirom Blaževićem trijumfirao u jugoslavenskom prvenstvu. Gledala sam tu fantastičnu generaciju jer me kao dijete na Maksimir vodio tata – svi koji smo tada bili na toj utakmici proslave prvaka Dinamo – Budućnost svjedočili smo dašku nečega što je danas već brand, stvar koju poznaje svijet a koju smo dakle nazvali hrvatsko sportsko srce, osjetili smo njezin zamamni miris i značaj – no ipak kažem, te godine su u reprezentaciju pozvana samo dvojica navedenih igrača, a ostatak su činili igrači koje je Dinamo, da se opet izrazim nogometnim žargonom, pregazio kao plitak potok. Reprezentacija Jugoslavije te je 1982. godine zapela u grupnoj fazi natjecanja.

Vratimo se gospodinu Marcottiju koji je dakle napisao članak pod naslovom „Hrvatska žilavost lansirala ih je preko Rusije u polufinale“. Još nikada nisam, ako izuzmemo kanadskog pisca Michaela O’Briena u knjizi Svjetlo svijeta, doživjela da nas stranac tako uspješno „čita“. Novinar je apostrofirao osnovno pravilo ne samo sporta nego i života – ne posustati kad si na dnu i to je istaknuo kao glavnu odliku ove zlatne hrvatske nogometne reprezentacije, koja je, prema njegovim riječima, već puno puta dobila po nosu, „ratnicima koji su već bili i gore i dolje u igri koja će te pojesti – ako nisi Hrvatska, tim koji se uvijek i iznova vraća“. Istinska sportska drama i sreća, suze i euforija, ovdje su oslikane na posebno umješan način, način kojeg se ne bi postidjeli ni najbolji holivudski scenaristi i naposljetku se iskreno pita kako uopće odoljeti ovim momcima. Priča završava pravom životnom porukom: “Nakon što nekoliko puta u životu slomite nos, jednostavno vas prestane boljeti. Samo nastavljate dalje. Kao ovi Hrvati.“

Možda je vrijeme da svi ovdje malo zastanemo i upitamo se zašto se događa da stranci pišu ovakve članke i doživljavaju nas na ovakav način, dok mi o sebi mislimo uglavnom samo loše? Još jedna stvar: utakmice se ne igraju samo na nogometnom terenu. Kome u Hrvatskoj nije zatreperilo srce od ponosa kad su čuli za odgovor Zlatka Dalića na pitanje engleskih novinara (ne onih koji su pisali o hrvatskom autobusu, doduše) zašto na press konferenciji govori hrvatskim, a ne engleskim jezikom? Čovjek im je jednostavno rekao da nas možda nisu očekivali među četiri reprezentacije svijeta, ali smo eto tu i dopustite nam da pričamo na hrvatskom jeziku, ponosni što smo ovdje i ponosni na našu zemlju.

Ipak, ovo nužno otvara i neka druga pitanja i potiče na šira razmišljanja.

Kad bismo i u politici bili svjesni vlastite vrijednosti i njegovali zdravo domoljublje nasuprot vječitom sluganstvu i kolonijalnom mentalitetu, gdje bi nam bio kraj? Ne moramo impresionirati svijet brzim i efikasnim ispunjavanjem tuđih naredbi i očekivanja, već isključivo svoj narod brigom za NJEGOVA očekivanja i interese.

Dotle, dok se politika jagmi i natječe kako će brže i bolje, poput pasa koji dobiju poslasticu za nagradu i mahnu repom, ispuniti očekivanja onih koje za Hrvatsku nije briga (bio to Bruxelles ili SAD), neka se svi ugledaju što se desilo ovoj zemlji u nogometu na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri. Pogledajte što drugi misle o nama. Pročitajte što o hrvatskom srcu piše ESPN koji je o hrvatskoj požrtvovnosti napisao ljepši članak nego što smo mi to mogli o sebi samima; pogledajte naše ljude ovih dana, ponos koji je zamijenio apatiju i rezignaciju.

Reći će neki, to je privremeno, vratit ćemo se ubrzo u sivu svakodnevicu, ali ne mora biti; pokazan nam je svima model i metamorfoza skupa pojedinaca u tim svjestan vlastite vrijednosti u želji da se impresionira prvenstveno svoje ljude. Kako ne treba biti malodušan i kako treba ustati kad ti se čini da si na dnu, baš poput ovih naših momaka. Kad ovaj model, cijeli taj svjetonazor, preslikamo na društveno političku i javnu sferu, onda ćemo moći govoriti o novom hrvatskom proljeću, onom istinskom. Nogometni izbornik baš nam je dao jasnu poruku i recept: utrnuti svoj ego i vlastite ambicije i staviti ih u službu većeg i plemenitijeg cilja. Uvažavati tuđe, a voljeti i izgarati ZA SVOJE.

Nek ova nogometna sportska čarolija čiji nas je zamamni miris opio još tamo u Nižnjem Novgorodu, gradu velikog ruskog pisca Maksima Gorkog (ovom prigodom ćemo zažmiriti na činjenicu da je Gorki, usprkos neospornom i prštavom književnom talentu, vjerovao da komunizam može ispraviti društvene nepravde i koncentrirat ćemo se na jedan drugi aspekt), i koji je dakle – predivne li priče – zaplakao kad je prvi put čuo „Lijepu našu“ i dao si truda i preveo je na ruski jezik (prepoznala se tako odmah duša slavenska), pa nam srca preselila preko Sočija i Moskve prema svim mjestima na svijetu čija srca kucaju hrvatski u istom ritmu, nek ta priča dakle bude početak jedne još ljepše priče, početak jednog divnog prijateljstva Hrvata sa sobom samima.

Uvažava nas i divi nam se cijeli svijet: kad ćemo konačno to početi misliti i sami o sebi?

Nikolina Nakić | Bitno.net