Život i kvaliteta življenja u socijalističkoj Jugoslaviji tema je o kojoj često raspravljaju manje-više svi koji se života u bivšoj državi sjećaju i uz taj povijesno-društveni fenomen veže se velik broj pojedinačnih uspomena i dosta mitova.

Svrha ovog teksta neće biti pobrojavanje pluseva i minuseva ondašnjeg načina života niti pak dekonstrukcija spomenutih mitova, već pobliže promatranje jednog aspekta života kroz dokumentarni prikaz i objektivno oko kamere Kreše Golika.

Golik (1922. – 1996.), režiser koji je hrvatskoj javnosti najpoznatiji po filmu “Tko pjeva zlo ne misli”, snimio je 1966. godine kratkometražni dokumentarni film pod nazivom “Od 3 do 22”.

Uzeti jedan dan iz ljudske svakodnevice i dokumentirati ga od početka do kraja nije nešto što je Golikova inovacija (radi se o relativno čestom postupku u filmskoj umjetnosti), međutim način na koji je hrvatski režiser briljantno oslikao jedan običan dan u životu supruge, majke i radnice Smilje Glavaš – osim što je vrhunsko djelo u domeni filmske dokumentaristike – nepretenciozno i nedvosmisleno zapravo odgovara na pitanje kakav je zapravo bio život mladih radničkih obitelji u Jugoslaviji šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Kamera prati dvadesetdvogodišnju Smilju, siromašnu ženu sa zagrebačke periferije, kroz sve njezine dnevne aktivnosti od 3 ujutro do 22 navečer – bez dijaloga i bez komentara, kao svojevrsni jednodnevni reality puno prije pojave tog fenomena. Kroz Smiljin tipičan dan Golik zapravo daje sliku cijelog društva koja ne može biti udaljenija od idealiziranih slika i propagandnih filmova o životu postratne jugoslavenske radničke klase – njegova kamera pripovijeda brutalnu priču o cijeni koju pojedinac (pogotovo žena, no o tome nešto kasnije) mora platiti radi tzv. kolektivne dobrobiti.

Golik nam ništa ne nastoji direktno sugerirati, njegov je uradak lišen svih izvanprizornih komentara (ne postoje ni naznake dijaloga niti je korištena filmska glazba) – no upravo se takvom ogoljelom  filmskom postavkom slike i njezinih popratnih zvukova i šumova zapravo maestralno naglašava goli egzistencijalizam junakinjina života. Sva su filmska izražajna sredstva ovdje svedena na minimum, baš kao što je težak život ove žene maksimalna rabota, a minimum posvećenosti samoj sebi odnosi se doslovce na kratke prekide za hranu i par sati sna.

Dan mlade žene započinje zvukom budilice u tri ujutro i sastoji se od nepreglednog niza poslova koje valja obaviti – do šest ujutro ta je žena već zapravo umorna a pred njom tek počinje radni dan na tvorničkoj traci. Neprekinut niz ponavljajućih radnji u tvornici slika je industrijskog poništavanja osobnosti i osobne kreativnosti, kratka stanka predviđena je za brzinsko uzimanje hrane, a tvornička sirena koja označava kraj smjene za Smilju znači samo preusmjeravanje posla – u kući ju je cijelo vrijeme čekalo zaključano malo dijete, posao oko njega, kuhanje ručka, pospremanje kuće, pranje rublja, peglanje, krpanje… sve do trenutka dok ne zaklopi oči ruke te žene nisu besposlene.

U užu obitelj pripada i suprug i otac djeteta koji isto tako odrađuje svoju smjenu, ali ga kod kuće čeka skuhan ručak i pripremljen krevet za odmor, da bi se poslije poslijepodnevnog sna biciklom uputio u nepoznatom smjeru (možda kod kakvog Žnidaršića na zagrebačkoj periferiji). Napadan je izostanak bilo kakve obiteljske povezanosti i supružnici djeluju prilično međusobno otuđeno, sve što se među njima i moglo razviti u naznaku topline, ljubavi i doma progutale su radne obveze i društveni žrvanj.

Ovaj kratkometražni dokumentarni film nisam ovdje opisala kao krunski dokaz koji bi vas imao uvjeriti u to kako je život žene u Jugoslaviji bio puno teži nego u današnjoj Hrvatskoj – ovo je jednostavno tema za promišljanje u dva pravca: kako socijalizam zapravo nemilosrdno dekonstruira i rastače obiteljske vrijednosti te kako mi je zapravo nevjerojatno da većina naših domaćih javnih osoba koje se predstavljaju kao feministkinje otvoreno izražavaju simpatiju i žal za društvenim sistemom i društvom gdje većina žena nije živjela kao neka zagrebačka liječnica s bedinericom i vikendicom na moru, nego baš poput Smilje Glavaš.

Napisala sam već da se Golik u dokumentiranju u potpunosti odrekao stilskih izražajnih sredstava – no da netko danas uz ovaj filmski prikaz montira dio teksta enciklike pape Lava XIII. “Rerum novarum” iz 1891. (upućene katoličkom svijetu o stanju radnika) imali bismo sliku i ton koji se savršeno poklapaju. Dok čitamo riječi pape koji piše o neprihvatljivosti socijalističkog rješenja kako za radnike tako i za njihove obitelji, pred očima lako možemo zamisliti baš ovu obitelj iz Golikova filma. Papine mudre i proročke riječi suprotstavljaju privatno i državno vlasništvo i pojmove državnog i očinskog:

Kad dakle socijalisti dokidaju roditeljsku vlast te mjesto nje uvode državnu, čine protiv naravne pravednosti i kidaju sam obiteljski vez.

Ovo na što je Papa upozoravao 1891. ovoj se maloj obitelji iz Jugoslavije dogodilo nekih sedamdesetak godina kasnije. Kolektivizam i nadvijanje države nad dinamikom privređivanja i života obitelji dovode na koncu do sve veće dehumanizacije, potiranja individualnog te pojave međusobne otuđenosti. Smilja je u ovom filmu primjer žene i majke koja je nasilno, iz potrebe, otrgnuta iz okrilja vlastitog doma, prisiljena lokotom zaključavati kuću u kojoj ostaje malo dijete koje nema tko čuvati (da nisam osobno čula svjedočanstvo gospođe koja mi je pripovijedala kako je krajem šezdesetih bila prisiljena svoju dvogodišnju djevojčicu ostavljati zaključanu u stanu dok je ona odrađivala smjenu u kemijskoj čistionici, mislila bih da je ovo u filmu pretjerivanje) – ona mijenja posao za koji je nezamjenjiva za posao koji može raditi bilo tko, a da je zapravo i nisu pitali želi li ona to. Njezin život postaje mrtva utrka s vremenom i dok promatramo njezinu nježnost i njezinu marljivost, kako unatoč tome što vodu donosi u kantama dijete kupa u lavoru nekoliko puta dnevno, a podove u kući također na dnevnoj bazi, još nam više bude žao da joj se nasilno uskraćuje nešto u čemu je u biti toliko dobra – postajemo duboko svjesni ovog nasilnog zahvata u majčinstvo i u ono u čemu je žena i majka i tolikoj mjeri nezamjenjiva da od onog obiteljskog tkanja kojem se po riječima pape Lava kida vez ostaju samo mrvice.

Svakome tko je gledao Golikov film u kojem je iskreno prikazan položaj žene u većem dijelu povijesti (a ne samo u osamdesetima, što se uzima kao reprezentativni uzorak, a što je već socijalizam u silaznoj putanji) jugoslavenskog socijalizma jasno je u kojoj je mjeri nepošteno i pogrešno idealizirati položaj žene tadašnjeg društva u odnosu na sadašnje. S jedne strane imamo grubo feminističko ismijavanje američkih kućanica iz pedesetih godina, a s druge eto imamo snažnu ženu i majku iz Jugoslavije kao ideal emancipacije i valjda financijske neovisnosti u odnosu na supruga kao nešto čemu treba  automatski stremiti. Kad sve to skupa dobro pogledate morate se iskreno upitati za čiju dobrobit današnje feministkinje rade.

Meni se ipak nekako čini da su deblji kraj, ženama usprkos, opet izvukle žene. Najveća ironija ipak leži u činjenici da nam je to sve praktički svojim dokumentarnim filmom opet morao osvijestiti jedan muškarac.

Nikolina Nakić | Bitno.net