NOVA KOLUMNA

Nikolina Nakić: Nemojmo samo jadikovati, nego preuzmimo primat u odgoju svoje djece!

Što može učiniti frustrirani i obeshrabreni katolički roditelj koji bespomoćno promatra kako obrazovnu reformu u ovoj zemlji vodi stranka vrijednosti potpuno suprotnih katoličkim vrijednostima, koja je dobila ukupno dva posto podrške biračkog tijela, a tu istu reformu vodi isključivo zahvaljujući beskrupuloznoj i prljavoj političkoj trgovini?

Foto: Shutterstock

Danas bih željela pisati o temi koja je zapravo nit vodilja u dvjema vrlo popularnim katoličkim knjigama: Benediktovoj opciji Roda Drehera i Buđenju gospođice Prim Natalie Sanmartin Fenollere.

Objema tim knjigama zajednički je aspekt da se ne bave beskonačnom kritikom današnjeg modernog postkršćanskog svijeta, nego naprotiv nude nova (ili stara, bolje rečeno) kreativna rješenja i naputke u konkretne modele na koji bi način kršćani mogli živjeti – i preživjeti u današnjem svijetu. Cilj je živjeti u današnjem svijetu, sačuvati vjeru i ne manje važno, prenijeti djeci sustav vjerovanja i ponašanja koji će ih pretvoriti u punokrvne i istinske kršćane na kojima će ostati ovaj svijet. Važno je također reći da ovi katolički autori ne nude brzopotezna instant rješenja nego proces, „dugački i strpljivi rad“ na promjeni većinske antikatoličke kulture tako da se počnemo vraćati svojim katoličkim korijenima.

Rod Dreher kao model predlaže primjenu tzv. Benediktove opcije – kao uzor ističe svetog Benedikta koji je u 6. stoljeću, zgrožen moralnim i društvenim propadanjem Rima, otišao u divljinu, ali tamo ipak nije ostao – nakon što je napisao vrlo praktično Pravilo osnovao je niz samostana, „škola službe Gospodnje“, gdje se nije događalo ništa dramatično ni revolucionarno, ali što je u konačnici ostvarilo dramatičan utjecaj na europsku civilizaciju – poharano društvo poslijerimske Europe pripremljeno je za ponovno rađanje civilizacije, ovaj put kršćanske. Kao konkretan primjer jedne takve zajednice koja odgaja i obnavlja, ali u modernom vremenu, Dreher ističe talijansku zajednicu Tipi Loschi, nešto što je inicijalno pokrenuto kao homeschooling projekt s par entuzijasta i jedinim učiteljem, a danas broji sedamdesetak djece koje podučavaju kvalitetni učitelji i profesori.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Natalie Sanmartin Fenollera pak u svom romanu izgrađuje fiktivni svijet gradića San Ireneo koji predstavlja pravu katoličku enklavu – iako glavni junaci njezina romana ne govore cijelo vrijeme o svom katoličanstvu, oni ga žive do srži, bilo poučavajući djecu o djelima crkvenih naučitelja bilo praktičnim životnim pristupom djelatne ljubavi među stanovnicima te šarmantne kolonije. San Ireneo zapravo predstavlja svijet u malome, mjesto koje ima sve što je potrebno za život: domaću proizvodnju, male trgovine, izvrsno obrazovanje i monašku zajednicu. Sama autorica ističe kako takva zajednica nije utopija, nego model zajednice po kojem su se stvarali gradovi u Europi.

Ono što je Dreheru i Fenolleri zajedničko su osnovna načela koja proizlaze iz njihovih djela, a o kojima je već i bilo govora na ovom portalu: kultura i religija važniji su za život od politike, usmjerenost prema lokalnom učinkovitija je od usmjerenosti prema globalnom, obitelj je temeljna jedinica društva, a jedna od njezinih najvažnijih zadaća je pružiti djeci obrazovanje u skladu s vrijednostima, ljubav i poštovanje prema tradiciji (Fenollera izričito kaže: mjesto na kojem se prenosi tradicija je dom) te mudro korištenje tehnologije i medija u smislu neprihvaćanja svega što nam je danas ponuđeno. Doista sličan duh vodi oba ova autora kada svaki na svoj način pišu, Dreher o pogubnosti izlaganja djece nježne dobi pametnim telefonima bez limita i kontrole, a Fenollera o čarobnom svijetu obiteljske knjižnice koja sadrži svetog Augustina, Anselma Canterburyjskog i Dostojevskog. Pouka je ista: na koncu ipak sve ovisi o vama, kakav god bio ovaj svijet vi ste ti koji birate što ćete iz njega odabrati.

Mnogi su poruku ovo dvoje autora shvatili kao poziv katolicima u izolaciju, svijet koji egzistira kao paralelni svijet bez ikakvih dodirnih točaka sa stvarnim svijetom, gotovo poput kopiranja principa kojima se svojom izolacijom vode Amiši. Nisam sklona takvom tumačenju jer vidim jednu osnovnu razliku između tih dvaju pristupa: za razliku od amiškog izolacionizma katolički pristup novim rješenjima u konačnici ne rezultira podizanjem žice ili zidova oko našeg zaštićenog svijeta, nego obnovom.

Zato Dreher govori da je slika prošlosti kršćanstva koju možemo pronaći u Benediktovoj Norciji istovremeno i slika budućnosti kršćanstva. Ideja koju crpi, uzima i prosljeđuje iz benediktinskog načina života u moderni svijet sa svojim „ne“ obavezno povlači isto toliko važan „da“ – trebamo odbaciti sve što nije životvorno istovremeno izgrađujući nešto novo. Ono „da“ koje ljudi moraju prvo čuti, a zatim spremiti u srce je ta obnova, obnova vjere i kršćanske kulture koja znači, dreherovskim jezikom rečeno, otpor plutanju u tekućoj moderni novim pokušajem oblikovanja kršćanskog života koji bi predstavljao stabilnost usred visoke plime koja nosi sve pred sobom, a kojoj se mi trenutno prepuštamo opčinjeni svjetlima i užurbanošću.

Što ovo konkretno znači za katolike koji se odbijaju saživjeti s „vrijednostima“ svijeta kakve danas prevladavaju? Što može učiniti frustrirani i obeshrabreni katolički roditelj koji bespomoćno promatra kako obrazovnu reformu u ovoj zemlji vodi stranka vrijednosti potpuno suprotnih katoličkim vrijednostima, koja je dobila ukupno dva posto podrške biračkog tijela, a tu istu reformu vodi isključivo zahvaljujući beskrupuloznoj i prljavoj političkoj trgovini? Nema smisla ostati na kritici i jadikovki. Dok mi čekamo Godota u vidu nove političke opcije koja će htjeti i moći promijeniti stvari, naša djeca rastu i bivaju formirana od svijeta i za svijet koji s kršćanstvom nema više apsolutno nikakve veze. Javne su škole već skoro pa izgubljena bitka. Katoličkih škola u Hrvatskoj ima, no muku muče s hrvatskim kurikulom i udžbenicima koji su takvi kakvi jesu – primjerice popis lektire u katoličkim školama mora biti onaj koji propisuje ministarstvo. Fenollera ispravno primjećuje kako se djeci nudi površna kultura i pojednostavnjena i prožvakana književnost – odličan primjer je dječja književnost engleskog 19. stoljeća; te su priče doista prava književnost. To su istovremeno i priče za djecu, ali i prava književna djela – i upravo su takve bajke iznjedrile predivan svijet iznikao iz mašte Tolkiena i genijalnog maestra od riječi Chestertona.

S druge strane naša djeca čitaju Bum Tomicu koji zamišlja što profesorica ima ispod suknje, o Adrianu Moleu i njegovim fantazijama bolje je ne započinjati, a činjenica jest da čak i profesori u katoličkim školama ne vide ništa sporno u “Twistu na bazenu” čija ilustrirana naslovnica zorno prikazuje dječaka i djevojčicu u raskošnom filmskom poljupcu koji u neka druga vremena dok se još držalo do javnog morala ne bi prošao ni tamo po čemu je i dobio ime – filmu. Situacija je neosporno takva, no zašto se zaustavljamo samo na prigovaranju? U konačnici ste vi primarni odgajatelji svoje djece. Ne dajte im da to čitaju! Ma neka dobiju i jednu lošiju ocjenu, ali će od toga imati dvostruku korist – zaštitit ćete dijete od sadržaja neprikladnog za dob i naučiti ga da postoje stavovi za koje se isplati boriti i koji su vrijedni žrtve. To je, dragi moji, prava „škola za život“.

S par klikova miša udaljena vam je ogromna knjižnica kakvu je jedan Toma Akvinski mogao samo sanjati! Nije opcija ili neprikladna lektira ili ništa, opcija je da im umjesto toga ponudite nešto drugo. Dajte im da čitaju Tolkiena. Maknite ih s ekrana i dajte im knjige. Obrazujte se iznova i vi, i čitajte im vrhunsku poeziju isusovca Geralda M. Hopkinsa, i u originalu i prijevodu. Nek pročitaju cijeli opus Marka Twaina, poeziju Nikole Šopa.

Učite ih latinskim poslovicama čim dosegnu školsku dob. Tolkien je govorio latinski sa sedam, a što mi nudimo našim sedmogodišnjacima? Tražite od njih akademsku izvrsnost i odgojit ćete ljude koji znaju razmišljati svojom glavom. Fenollera je povukla izvrsnu paralelu, pitala je dajemo li desetogodišnjacima već prožvakanu hranu i ako ne, zašto im dajemo takve knjige i sadržaje? Prepunjeni su vizualnim sadržajima od kojih je stradala sposobnost razvijanja mašte. Puno toga možemo učiniti kao roditelji i na puno toga možemo utjecati bez povlačenja od svijeta. Zapravo u tome je bit primjene ovog Benediktova pravila na koji nas pozivaju katolički pisci, svatko na svoj način: prepoznati i detektirati problem i uhvatiti se s njime u koštac tako što ćemo se međusobno umrežiti, organizirati, spojiti svoja znanja, umijeća i talente i takve i samo takve ih onda prenijeti svojoj djeci.

Možda je naša srednjoeuropska klima još ponešto drugačija od sjevernoameričkih okolnosti na kakve upozorava Dreher, no problemi s kojima se suočavaju mladi na Zapadu već neminovno postoje i kod nas i treba ih biti spreman i sposoban ne samo dočekati i riješiti nego i preduhitriti. Što su bile one prekrasne kolone tisuća ljudi koji su hodali hrvatskim gradovima za život i za nerođene nego primjer fenomenalne strukturalne organizacije koja se stvorila angažmanom ljudi mainstreamu unatoč? Katolici su shvatili da se valja boriti protiv prevladavajuće kulture smrti i pronašli su i pronalaze načine kako se to može činiti – to su i učinili i, što je još važnije, bili su divan primjer svojoj djeci.

Što mislite što je u svoje srce upila jedna desetogodišnjakinja koja je ponosno s roditeljima hodala ulicama Zagreba, tik do kipa Gospe Fatimske? Na to smo pozvani, to smo pozvani živjeti i te smo vrijednosti pozvani prenositi svijetu i onima na kojima taj svijet ostaje. Nemojmo se zanositi idejom kako je samo korak naprijed napredak. Kad je Rimsko Carstvo palo i kad su nahrupila barbarska plemena, tadašnji ljudi nisu gledali s nadom u budućnost, nisu gledali naprijed nego unatrag – ono pred njima bilo je barbarstvo. Ono što je napredak stvorilo, sjeme mladice koja je iznikla kasnije, bilo je posijano u nekim prošlim vremenima. Budimo mudri i hrabri to prepoznati iako nas svijet uvjerava u suprotno.

Riječi svetog Benedikta iz njegova Pravila: „Ustanimo stoga već jednom jer nas Pismo budi govoreći: Vrijeme je napokon da se oda sna prenemo“ napisane su u davnoj inspiraciji u šestom stoljeću, no ja nekako osjećam da se odnose i na nas danas.

Nikolina Nakić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 31. svibnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi