REPORTAŽA O JEDNOM POSEBNOM GRADU

Bitno.net u posjetu gradu koji živi ideale kršćanske zajednice: Imamo svoju školu, svoj biznis i cilj živjeti s Kristom

Čitanje životopisa blaženog Pier Giorgija Frassatija u Marcu Sermariniju, koji je tada imao 19 godina, stvorilo je odluku: “Želim živjeti na ovaj način. Nikako drugačije.” Nakon mnogo godina predanja sebe toj misiji, može se reći da ju je ostvario. I ne samo to, učinio je i nešto više: poveo je druge sa sobom.

Foto: Tipi Loschi, Scuola Libera Gilbert Keith Chesterton

Lako je moguće da je moj prijatelj Marco Sermarini svetac, a to obično za sobom povlači da su ga barem u određenim trenucima života smatrali ludim. Kada njegov sin Pier Giorgio nije mogao nastaviti pohađati školu koju vode časne sestre, Marco je povukao prilično „luđački potez“. Kao u poslovici „Ako neće brdo Muhamedu, Muhamed će brdu“, Marco je zaključio da ako njegov sin ne može upisati kvalitetnu školu, kvalitetna škola će doći k njemu, to jest on će ju pokrenuti.

To je bio početak škole koja danas nosi naziv  “Scuola Libera Gilbert Keith Chesterton”. Ono što je u početku krenulo kao homeschooling projekt s jednim učiteljem, roditeljima i s još troje druge djece, danas okuplja 66 djece i mnoštvo kvalitetnih učitelja i profesora. Škola je smještena u San Benedetto del Trontu, prekrasnom talijanskom gradiću na Jadranskom moru, i to u njegovoj industrijskoj zoni. Marco i njegovi prijatelji iznajmili su jedan oveći ured i pregradili ga u nekoliko razreda. I sa skromnim sredstvima može se puno.

Ono što gotovo da i ne treba napominjati jest da nije sve išlo glatko. Marco mi je ispričao kako je počelo:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Nakon što smo se moja supruga i ja odlučili za ulazak u ovaj projekt, prva stvar koju smo htjeli učiniti jest otići vidjeti kako to drugi rade. Budući da je za razliku od SAD-a u Italiji ovakvo iskustvo obrazovanja vrlo skromno, otišli smo u grad na sjeveru Italije u kojem već 35 godina postoji škola s modelom koji je nama bio zanimljiv i broji 90 učenika.“

Nakon toga, drugi je korak bio pronaći jednog učitelja koji bi bio voljan predavati prvim đacima. Taj se korak pokazao težim nego što je Marco predviđao:

„Kada sam tražio prvog učitelja koji bi podučavao moga sina i još nekoliko djece, svi su me odbijali jer nisu vjerovali u projekt“, prisjeća se. „To me pogodilo jer ljudi koje sam zvao bile su osobe koje sam cijenio. I upravo u trenutku kada je moja supruga bila trudna s našim četvrtim djetetom, i, pomalo odahnuvši, zaključila da očito nije Božja volja da u ovom trenutku pokrenemo školu, sjetio sam se prijatelja koji je upravo završio fakultet. Nazvao sam ga i on je pristao. Tako je sve krenulo.“

Tako je krenulo i nastavlja rasti. Marco me upoznao s ravnateljem škole, svojim šogorom, Paolom Gracijem (kod Talijana sve ostaje u obitelji) koji mi je objasnio kako škola danas funkcionira, što nudi svojim đacima i što očekuje od njih.

„Ponosni smo ako naši učenici mogu braniti vrijednosti koje smo naučili ovdje“, ističe Paolo kao temeljno usmjerenje u radu ove škole te nastavlja: „Nadamo se da će biti sposobni razlikovati dobro od zla, ispravno od pogrešnog, i da neće misliti kao što svijet razmišlja, nego da će imati vlastiti pogled na svijet. To je naša prva svrha kada podučavamo. Želimo razviti njihovu osobnost u svakom pogledu. Jako nam je drago ako dobro nauče talijanski, matematiku, strane jezike, ali mnogo smo ponosniji kada vidimo da gaje naše vrijednosti koje su kršćanske.“

Za to su, dakako, ključni profesori koji im te vrijednosti prenose i koji ovu školu, prema Paolovim riječima, doživljavaju kao nešto svoje. Zbog toga je i njihov odabir od ključnog značaja. Pitam ga stoga kako odlučuju koga primaju.

„U početku smo računali s malom grupom ljudi koji su svi poznavali jedni druge“, odgovara Paolo. „Sada kada je broj veći moramo ih tražiti na drugačiji način, ali uvijek pokušavamo dobiti preporuku od prijatelja. Bitno nam je da imamo iste ideje, istu viziju života, jer to je ključno. S obzirom na to da su nam bitni svi aspekti obrazovanja, a ne samo da učenici nauče talijanski, engleski i matematiku.“

Udžbenike, radne bilježnice i ostale nastavne materijale u početku su uzimali iz drugih škola kršćanskog predznaka, no kasnije su počeli raditi svoje, kako bi duh ove škole ostao posve autentičan. Izradili su ih na temelju bilježaka koje su prve generacije profesora radile za predavanja. Sadržaj je sličan onome po kojem rade javne škole, budući da učenici na kraju godine moraju savladati ista znanja, ali različit je naglasak i duh u kojem su pojedine teme obrađene.

Različit je i pristup koji je, što zbog manje veličine razreda, što zbog filozofije škole, mnogo osobniji. „Imamo osobni pristup“, kaže Paolo, „obraćamo pozornost na ono što oni jesu. Svaki je različit od drugoga, zato za svakoga imamo poseban pristup. Na prvu to može staviti veće zahtijeve pred đake jer učitelj može lagano kontrolirati koliko sudjeluju, rade li zadaće i tako dalje. Ali daje dobre plodove.“

U tom pristupu im pomažu i učionice kroz koje me je Paolo s ponosom proveo. Svaka od njih na zidu ima oslikan jedan prizor iz nekih od kršćanstvom nadahnutih priča poput Gospodara prstenova ili Kronika iz Narnije, te po jedan citat slavnog engleskog pisca Gilberta Keitha Chestertona, po kojem i škola nosi ime. Ideja je učenike motivirati kroz ljepotu, a u tu svrhu su osmislili i poseban predmet naziva Via pulchritudinis (Put ljepote) u kojem, kaže Paolo, učenicima pokazuju „ljepote svijeta u glazbi, umjetnosti, geografiji“.

Važan naglasak je i na učenju izvan učionice. Na brežuljku ponad grada, 10 minuta vožnje od škole, uređen je jako lijep prostor za različite aktivnosti s prekrasnim pogledom na Jadransko more. Nadjenuli su mu ime Sveta Lucija. Osim „učionice u prirodi“, na Svetoj Luciji se nalazi i veliko nogometno igralište, vrt, maleni zoo. Učitelji se angažiraju da učenici ne uče samo za klupama, a posebno pogodno vrijeme za boravak tamo je ljeto kada se organizira ljetna škola u kojoj ne sudjeluju samo učenici iz njihove škole, nego i 500-tinjak druge djece iz cijeloga mjesta.

„Osim toga“, priča Paolo, „tijekom godine organiziramo dosta putovanja u tvornice, muzeje, mjesta gdje mogu učiti gledajući ono o čemu su čitali u knjigama. Jednom godišnje radimo veće putovanje. Prošle godine su išli u London, prije dvije godine su išli u Madrid, krajem ove godine ići će u Svetu Zemlju. Pokušavamo im pružiti ono što je najbolje za njih.“

Kada pojedini đak ima problema s učenjem, škola pokušava osigurati profesora koji će mu se posebno posvetiti. To, dakako, zahtijeva dodatno plaćanje nastavnika, a ako roditelji ne mogu u potpunosti pokriti te troškove, škola pokušava osigurati novac kroz projekte povezane sa školom.

Jedan od tih projekata zove se Pump Street, i on je također nastao iz Marcove želje da učini nešto za svoju zajednicu. Riječ je o trgovini koja se bavi proizvodnjom i prodajom majica, i drugih odjevnih predmeta, s različitim natpisima koji šalju smislene poruke.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Pump Street je rođen kao nekakva igra“, govori mi Marco. „Unutar njega postoji nešto radosno i neobično što ima dublju poruku. Sve je počelo kad sam hodajući primijetio majice s besmislenim citatima, i rekao sebi: Zašto ne tiskati na majice nešto što ima smisla? I tako smo započeli raditi majice s citatima P. G. Frassatija, G. K. Chestertona, J. R. R. Tolkiena. Što je bolje od toga da možeš ići okolo i govoriti ljudima koji su tvoji ideali? I još zarađivati od toga [smijeh].“

Pump Street danas surađuje s različitim sličnim projektima, koji se međusobno potpomažu. Tako ćete ulaskom u njihovu trgovinu moći pronaći pivo koje rade Benediktinci iz Nursije, maslinovo ulje koje proizvodi kooperativa pod imenom Hobit, ili džem od bergamota. Sam naziv Pump Street ima simbolički značaj. Riječ je o zamišljenoj ulici iz Chestertonova djela Napoleon iz Notting Hilla, koja se nalazi u Londonu. Nakon što su određene interesne skupine odlučile srušiti ulicu naziva Pump street kako bi sagradile autocestu, glavni junak, Adam Wayne, okuplja stanovnike Notting Hilla i u njima budi želju da obrane svoju neovisnost i privrženost svemu što ta ulica za njih znači.

Na sličan način i Marco okuplja ljude iz svojeg mjesta kako bi u njima održao živom želju da sve obavljaju u duhu slobode, zajedništva i privrženosti kršćanskim vrijednostima, a škola i Pump Street samo su neki od plodova tog predanog rada koji je započeo prije 25 godina kada je osnovao zajednicu prijatelja pod nazivom Tipi Loschi. Iako je Marca za pokretanje škole i trgovine nadahnuo Chesterton, zajednica je krenula iz želje življenja prema uzoru na život blaženog Talijana Pier Giorgija Frassatija, a Marcov susret s njime također je zanimljiv.

„Pier Giorgija sam upoznao preko jednog obiteljskog instituta koji je ovdje u San Benedettu osnovao jedan svećenik“, prisjeća se Marco. „Ovaj institut bio je posvećen nezbrinutoj djeci. U njemu je bila velika Frassatijeva slika. Vidio sam tu sliku i pitao tko je taj čovjek. Nitko mi nije dao objašnjenje jer je tada Frassati bio gotovo zaboravljen. Ali ljudi tamo su mi rekli da je bio dobar čovjek.“

„Meni je bilo čudno da je tu njegova slika jer to prezime nije iz našega kraja pa sam bio zainteresiran, ali u to vrijeme nije bilo interneta pa nisam moga saznati tko je on. Jednom sam nakon nedjeljne mise na stolu na kojem su se prodavale katoličke knjige prepoznao mladića kojega sam bio vidio na slici. ‘Odlično’, rekoh, ‘tražio sam te’. Kupio sam knjigu sa svojim posljednjim novcem. Kao student sam uvijek bio u manjku s novcem. Kupio sam knjižicu i počeo čitati već za vrijeme mise, iako to možda nije dobro spominjati, [smijeh]. U svakom slučaju, pročitao sam knjigu jako brzo, zatvorio ju i rekao: Želim živjeti na ovaj način. Nikako drugačije. Imao sam tada 19 godina.“

Ubrzo se u Marcu rodila ideja da taj način života želi podijeliti i s drugima. Tako je nastala zajednica. Kada sam ga pitao da mi ju pobliže opiše, riječ koju je najčešće koristio bila je „iskustvo“. Slično kao što je i Krist privukao prve apostole tako što ih je pozvao da ostanu s njime i iskuse zajedništvo, tako i Marco smatra da se zajednica može razumjeti tek u iskustvu življenja.

„Tipi Loschi je iskustvo Crkve. Dio Crkve. Iz želje za življenjem u katoličkom duhu, netko je počeo raditi djela za svijet, kako bi učinio Isusa Krista prisutnim među ljudima“, objašnjava Marco. „Jedno od tih djela je i škola, ona je jedna od inicijativa posvećena izgradnji Božjeg Kraljevstva u svakodnevnom životu: radu, školi, obrazovanju, poslovima, sportu… Sve je osmišljeno s ovom nakanom. Biti dio te zajednice je jednostavno, sve što treba je slijedi Isusa Krista onako kako je to činio Pier Giorgio Frassati. U svim malim pojedinostima svakodnevnog života. To je tajna jednostavna tajna.“

Danas tu tajnu slijedi oko 150 članova zajednice uz još oko 50-ak njih koji su simpatizeri. Svi se zajedno s obiteljima sastaju svake subote.

„Svake subote se sastajemo u Svetoj Luciji oko 16 sati, i ostajemo skupa do večere. Na misu odlazimo zajedno u crkvu koja je nedaleko odavde. Crkva je posvećena svetom Jakovu Markijskom, svecu koji je spašavao ljude od lihve. Nakon toga se vraćamo ovdje, ja održim kratak govor o nekoj temi iz Katekizma, života svetaca, i dijelimo iskustva proteklog tjedna. Često se dogodi da netko od nas bude pozvan održati govor u nekom dijelu Italije o Pier Giorgiju, ili iskustvu rada u školi, jer mnogi ljudi su jako zainteresirani za to. Kasnije navečer jedemo pizzu, sviramo, slušamo glazbu, ponekad gledamo filmove. Obitelji i mladi, svi zajedno. Jednostavno je.“

Sveta Lucija, mjesto na kojem smo razgovarali, također ima zanimljivu povijest. Prije nekoliko godina bila je to šikara koju su gradske vlasti ponudile na javnoj aukciji. Marco se odlučio da će zajednica ponuditi 154 tisuća eura za otkup mjesta, iako nisu imali sredstva u nekoj ‘zajedničkoj blagajni’ kojom bi ga kupili. Nakon što je njihova ponuda prihvaćena trebali su prikupiti sredstva, ali ponudu su dali dok ih još nisu imali, to mi se činio kao još jedan od Marcovih ‘luđačkih’ poteza.

„Ponekad se na određeni način moramo ‘kladiti’. Ako je stvar vrijedna činjenja, ne samo da je, kao što je Chesterton rekao, vrijedna je da se učini makar i loše, nego, ako je vrijedna činjenja, morate ju učiniti. Ako je nešto vrijedno činjenja, mora postojati način. To je nešto što nije samo naše, nego i Božje.

Možda smo mogli otići u banku, tražiti kredit, možda bismo dobili novac, ali ne moraju se stvari učiniti tako. Pitali smo novce od ljudi iz zajednice i iz naših kooperativnih djela da doprinesu, da daju ono što imaju. To je nešto poput onoga što je čini sveti Jakov Markijski. Tražio je ljude novac i oni su dali novac ljudima koji su trebali kredit. Mi smo dali kredit sami sebi“, kaže Marco te nastavlja:

„Na što trebamo trošiti novac? Na banke? Ne. Na vladu? Ne. Na sebe? Možda, ali ne kao izoliranog pojedinca, nego kao dio mozaika. To je svijet koji pokušavam izgraditi zajedno sa svojim prijateljima. Zašto ne?“

A tih prijatelja Marco i njegova zajednica imaju već po cijelome svijetu, jer okupljanje ljudi sa zajedničkim idealom doživljava kao svoj poziv. „Imamo mnogo prijatelja iz Amerike, upoznao sam Francuze, Čehe, Engleze i ljude iz drugih zemalja. Čak i iz Sierra Leonea. Poznajem čovjeka koji je tamo u 10 godina utemeljio 35 kooperativa. Svaka od njih je bila sačinjena od 10 afričkih obitelji. Pokušavam držati sve ove ljude zajedno jer mislim da dijelimo velike stvari, i svijet očekuje da učinimo nešto.“

S Marcom je bilo prilično teško razgovarati u kontinuitetu jer ga u Svetoj Luciji svi žele pozdraviti. Mlađi ga doživljavaju gotovo kao oca, a stariji kao domaćina i voditelja kojemu se uvijek mogu obratiti, pa to neprestano i čine.

Iako sve oko njega i njegove zajednice odiše spontanošću i pouzdanjem u Providnost, a manje detaljnim planiranjem svakog koraka, morao sam ga pitati i kakvi su planovi za budućnost. Rekao mi je kako školu iz industrijske zone planiraju prebaciti u Svetu Luciju. Kroz smijeh mi kaže da je to zato „kako bismo za vrijeme lijepog vremena mogli gledati prema našim prijateljima iz Hrvatske“.

No, u širem smislu govoreći, kaže mi kako nemaju razrađen plan osim jednoga „Naš plan je živjeti u Kristu, s Kristom. Dakle nemamo nikakav plan osim ostati zajedno, uživati i očuvati vjeru. To je najbolje što možemo učiniti.“

I teško je na to bilo što drugo dodati osim citata koji stoji na zidu jedne od učionica škole koju je Marco pokrenuo: „Najčudesnija stvar u vezi s čudesima jest da se događaju“, a čuda, kako znamo, ne poznaju državne granice. Potrebni su samo ljudi koji bi bili otvoreni za njih.

Ivo Džeba | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više