Hod za život okupio je više desetaka tisuća ljudi koji su izašli na ulice tog sunčanog svibanjskog dana i time odlučili učiniti gestu, izraziti stav, jasan i čist u bujici stavova, mišljenja i poplavi prava – kako onih stvarnih tako i izmišljenih – stav da je život vrijedan i dragocjen i zapravo vrijedan svake borbe.

Ono što rastužuje su različiti članci i komentari koji su osvanuli također „prigodno“ i koji su na svaki mogući način pokušali obezvrijediti činjenicu da je toliko ljudi u Hrvatskoj bilo spremno izaći na ulice i javno dati potporu životu – trenutno najugroženijoj kategoriji iz cijele domene onoga što se podrazumijeva ljudskim pravima.

Da se takozvani progresivci, a ja bih dodala da njihov progresivizam podsjeća na konje kojima preko očiju stavite povez, pa jahača odvede ravno u provaliju jer ne vidi kud hoda, samo ide naprijed, dakle da se oni teško mire s jasnim izražavanjem stava koji se ne podudara s njihovim, nije nova vijest.

Ako neki njihov ljubimac, čak i uza svu silu medija kao dobar vjetar u leđa, ne pobijedi na izborima, ponašaju se kao trogodišnjak sa žestokim tantrumima koji se baca po podu trgovine, a koji taj čas ne razumije da ne može dobiti baš sve što stoji na policama samo zato što se njemu eto to sviđa. Pa rade nerede, zaustavljaju promet, razbijaju izloge – tantrumi trogodišnjaka su mala beba za ove demokrate novog doba.

Interesantno je ipak primijetiti da dok se u Zagrebu (i na par drugih mjesta) održavao “izvrsno posjećeni”, zapravo masovni prosvjed kodnog naziva „Marš za znanost“, čiji je program izgledao kao sažetak Marxova i Engelsova Manifesta s laganom natruhom ideja novijeg doba koje vizionari iz 19. stoljeća nisu imali ni u peti, dakle dok su oni spremno marširali za svoja uvjerenja, nisam uočila da je policija morala micati prosvjednike koji glume Gandhija u turskom sjedećem položaju (zapravo je zanimljivo što bi jedna tako istinski humana duša poput Gandhija i imala reći na temu ubijanja nerođenih). Pružajući tako građansko-aktivistički otpor nekim stavkama programa koje bi tim eventualnim nepismenim nazadnjačkim protivnicima Marša (čija je Facebook stranica prava zabava, ne biste vjerovali čega sve tu ima!) mogli smetati. Jednostavno ljudi su bili pušteni da izraze svoj stav. Nekima je taj i takav Marš bio upitan, neki bi rekli da je pod kapu znanosti ubačeno sve što ni pas s maslom ne bi pojeo, što njihove daljnje inicijative samo potvrđuju, no eto, ako se s njima nisu slagali, ljudi jednostavno njihov skup nisu podržali, nisu na njega došli. Kraj priče.

Priča o Hodu za život izgledala je ipak malo drugačije. Ako zanemarimo šačicu aktivista koji su odlučili – ponovno – stati na put ljudima koji su svojim hodom odlučili podržati elementarno ljudsko pravo – pravo na život – radi kojeg čak i eto ova šačica, kakva god da jest, živi i prosvjeduje (tim redom, živi su pa mogu i prosvjedovati), dakle ako njih stavimo na stranu, ostaje jedna ogromna medijska žalopojka, kakofonija uvrijeđenih i zgroženih kojima nije jasno kako, kako ljudi u Hrvatskoj imaju obraza hodati za nerođene i za biranje života općenito, kad ima toliko živih, potrebitih, gladnih – a hodače za njih živo – kako oni kažu – boli briga.

Dok te medijske narikače plaču kako hodače nije briga kako neko gladno dijete u tramvaju nema za kiflu (rekla bih da su više energije utrošili na plakanje nad tom činjenicom nego da su zapravo nekom djetetu kupili ne jednu, nego deset kifli i okačili brzo sliku da se zna), više je nego jasno da njih zapravo nije briga ni za siromašnu djecu, ni za ljude koji nemaju posla i koji odlaze iz Hrvatske trbuhom za kruhom, za djecu s posebnim potrebama (zapravo tu ću se malo korigirati, njih je za njih toliko briga da bi ih poštedjeli i samog života), za praznu Slavoniju i radnike bez plaće… Njih žulja jedino i isključivo činjenica da u Hrvatskoj živi velik broj ljudi koji ubijanje nerođene djece smatra ultimativnim zlom. To njih istinski smeta, briga njih što Mađarska mora nema, hoću reći pustite priče o radnicima i dječici. Po njihovoj uvrnutoj logici koja naravno s logikom nema veze nitko ne bi mogao prosvjedovati i marširati za išta (pa ni za znanost, ako baš hoćemo) jer nitko ne zadovoljava uvjete ultimativnog borca i pomagača za sve i svakoga – nitko.

Prava je istina da ideju i vrijednost može imati – svatko. I mlad i star, školovan ili ne, bogat ili ne, ljudski možda nesavršen – univerzalne ljudske vrijednosti takve su jer pokrivaju baš sve i svatko ima pokriće za njih ustati i boriti se. I neka vas nitko ne uvjeri ni na sekundu da nemate pravo istupati za svoja uvjerenja – budite sigurni da ovi s druge strane to i te kako čine s puno manje etičkog pokrića.

Dok sam čitala tako te žalopojke o tome kako su se hodači usudili hodati za život dok u Hrvatskoj… nastavi niz… sjetila sam se jednog  vica, zapravo skroz prigodnog. Sjede muž i žena na trosjedu navečer i gledaju film. On pije svoje drugo pivo te večeri, to mu je ritual, svaku večer popije svoje pivo i ode na spavanje. Ovaj put ga je žena upitala:

Čekaj, evo trideset godina te gledam kako piješ svaku večer dva piva, to je 14 kuna, pa pomnoži sa sedam dana u tjednu, dvanaest mjeseci u godini, puta trideset godina… pa jel’ znaš da si za te novce mogao kupiti, ono, avion?

Muž je pogleda i odvrati: Da? A gdje je tvoj avion?

Zbilja, gdje su avioni? Koliko god tražila, jer avion nije nešto što možeš previdjeti samo tako, kod nas sam uočila samo jedan, pravi pravcati Airbus koji je na naše tlo parkirala udruga Betlehem. A ti su ljudi hodali za život, bili su tamo. Međutim poanta je u tome da je i svatko drugi mogao biti tamo, jednako kao i ti vrijedni volonteri iz prvih rovova – jedini kriterij je ljudskost i jasno razlikovanje dobra i zla, spoznaja da ubijanje najmanjih i najnezaštićenijih neće izgraditi bolje i pravednije društvo, nahraniti gladna usta i učiniti ljude sretnima. Neće to učiniti iako mi se učinilo da se javnosti prezentira činjenica kao da će pobačaj biti taj koji će društvo učiniti boljim i pravednijim mjestom, a sve to uz ponavljanje one sulude mantre o ne diranju ženskih jajnika – dočim je sasvim u redu ne samo dirati nego i komadati i male jajnike, i srca i pluća i glavice nerođene djece. Lijep temelj za izgrađivanje boljeg društva, nema što.

Ide se toliko daleko da se izvlače slike s profila s društvenih mreža i javno se proziva i stigmatizira ljude koji su sudjelovali u povorci. Najnoviji primjer je prozivanje dr. Trpimira Goluže, predsjednika Hrvatske liječničke komore. Njemu po takvim umovima, u njegovo privatno slobodno vrijeme u subotnje prijepodne, tamo nije bilo mjesto, oni bi čovjeku zabranili da ide kud ga je volja.

Na stranu to što bi zdravoj logici bilo drago što se jedan liječnik zalaže za život, a ne za smrt, na stranu to što taj opskurni dopis potpisuje dvadesetak uvijek istih udruga i centara i što se šalje nekim tamo „stranim stručnjacima“ koji u ovom konkretnom slučaju obnašaju funkciju babaroge iz dječje bajke – najviše u oči bode činjenica da je takav članak objavljen na portalu udruge Roda koja od samih svojih početaka promovira roditeljstvo.

I sama sam kao mlada majka prije xy godina od njih crpila brojne savjete o trudnoći, nošenju s porodima, dojenju, odgoju djece i teško je objašnjiva činjenica da su se i oni pretvorili u ljevičarsku platformu, jednu od brojnih, utopivši se tako u toj amorfnoj masi ali i iznevjerivši svoje temeljno načelo. Jer kako objasniti činjenicu da u jednom trenutku maksimalno podržavaju trudnicu, dajući savjete kako nerođenom djetetu puštati Mozarta i komunicirati s njim jer nas čuje i osjeća, promovirajući tako povezujuće roditeljstvo od samog početka, a već drugi dan podržati ženu u odluci da ga ne rodi. Odjednom Dijete koje je plesalo na Mozarta postaje bezlični Fetus, nitko i ništa, sve u ime odluke o reproduktivnom ubojstvu, pardon zdravlju. Šteta, baš šteta.

Za kraj bih ostavila jednu priču koja me baš dirnula i koja dosta dobro pojašnjava vrijednost nemjerljive kategorije za koju se u subotu hodalo.

Jedan je splitski profesor proveo neko vrijeme u sirotištu Mali dom u Keniji koje vodi hrvatski svećenik – misionar, a koji je rekao rečenicu toliko snažnu da mi i dan-danas odzvanja tako snažno kao i prvog dana. Rekao je: otišao sam u tu bijedu i siromaštvo misleći kako ja koji dolazim iz bogate Europe imam njima toliko toga za dati, a zapravo nisam dao ništa, ali sam zato dobio sve.

Upravo te kategorije „ništa“ i „sve“ zapravo su početak i kraj cijele ove priče o životu, radi čega ga je vrijedno živjeti, voljeti ga i za njega se boriti. Nisu izmjerljive, njihovu vrijednost ne možete izraziti ni u jednoj valuti, nisu nešto opipljivo za što se možete uhvatiti – ali definitivno nam govore da dok smo ljudi da nam uvijek mora biti važnije biti nego imati i da život nosi toliko toga sa sobom, i lijepog i manje lijepog, ali da je samo jedna kategorija van svih kategorija, život sam. Jedino ta riječ u sebi nosi apsolutnu ljepotu – sve drugo može i ne mora biti.

I znate što? Raduje me činjenica da u mojoj zemlji žive toliki ljudi koji to nepogrešivo dobro znaju.

Nikolina Nakić | Bitno.net