O LJUDIMA I SVETINJAMA

Nikolina Nakić: Oni poput Frljića koji se žele rugati vječnoj Ljubavi samo je još više uzdižu i čine blistavijom

Nastojanja našeg svijeta da prokaže vrhunaravnu zbilju i njene vrijednosti kao lažne, prijetvorne, nepostojeće ili licemjerne osuđena su u startu na propast: vječna Ljubav uvijek i samo može biti iznad toga. Što mi jače nastojimo, ona je blistavija. Što Krista jače pljuješ i vrijeđaš ga, On je veći pobjednik, jer te unatoč tome i dalje čeka

nikolina nakić frljić

Foto: Shutterstock.com

Platon vam je govorio istinu, ali Platon je mrtav. Shakespeare vas je zadivio pjesničkom slikom, ali Shakespeare vas neće očaravati novim pjesničkim slikama. Ali zamislite kako bi to bilo živjeti s takvim ljudima da su još uvijek živi, znati da bi se Platon mogao sutra pojaviti s nekom novom originalnom lekcijom ili da bi Shakespeare u bilo kojem trenutku mogao sve uzdrmati samo jednom pjesmom. Čovjek koji živi povezan s onime za što vjeruje da je živuća Crkva jest čovjek koji uvijek očekuje susresti Platona i Shakespearea za sutrašnjim doručkom. (G. K. Chesterton, “Pravovjerje”)

Divna je i istinita parabola kojom Chesterton povlači paralelu između neumrle ljepote kršćanskog nauka i vrhunskog ljudskog umnog kreativnog stvaralaštva predstavljajući kršćansku istinu kao konstantnu prisutnost svega najljepšeg i najplemenitijeg što su ljudski um i srce sposobni iznjedriti tek u bljeskovima poput navedenih iznimnih ljudi.

Da, kršćani s takvim darovanim vrhunskim kriterijima zaista mogu očekivati Shakespearea za doručkom, no desi se i takav dan da nam za doručak ne bude serviran vrhunski engleski književnik, nego primjerice Oliver Frljić. Kako se onda postaviti?

Istina jest da su nas razmazili Shakespeare i njemu slični mastermindovi umjetnosti: oni su nas naučili da odlazeći u kazalište očekujemo ništa manje od savršenog ogoljavanja ljudske prirode sa svim njenim značajkama dobra i zla koje je prate; dobili smo tako na pladnju mentalnu degeneraciju i tamu jednog Macbetha, no ta je tama predočena jednim bogatim, profinjenim i iznijansiranim stilom koji djeluje istovremeno snažno i pročišćavajuće. Ako dakle odemo u kazalište očekujući tako nešto, a dobijemo samo jadne pokušaje provokacije bez dubljih popratnih spoznaja i pokreta u duši koji takve spoznaje prate, onda imamo problem. S umjetnošću kao takvom, odnosno potpunom barbarizacijom i iskorištavanjem nečega što bi po definiciji trebalo poticati na dobro i plemenito.

Uvijek mi bude nekako žao kad vidim ljude koji se bave kreativnim stvaralaštvom, a koji su dopustili da im mržnja i predrasude protiv kojih navodno kritički istupaju toliko zamagle percepciju da na koncu konca i onaj talent i sposobnost koju realno gledajući posjeduju, kompromitiraju. Poznata je činjenica da nije lako napisati dobar dječji roman niti je lako dobro režirati dječju kazališnu predstavu. Velika je razlika od solidnog i vrhunskog, a Frljić je svojedobno uprizorio više nego solidno više nego jednu dječju kazališnu predstavu. Nisam se slučajno sjetila Macbetha u ovoj priči: povijest mentalne degradacije u toj tragediji usporediva je sa stvaralačkom degradacijom kontroverznog redatelja, tom tužnom putanjom koja je krenula nizbrdo negdje otprilike kada je koristeći radikalnu autorsku estetiku krenuo s klanjem kokoši na pozornici otkrivši jednu novu razinu provokacije. Jednostavnim rječnikom rečeno: krenula ga je karta kao Muju iz vica kad je igrajući bridž shvatio da džentlmeni međusobno ne pokazuju karte nego igraju na časnu riječ. Tako je upravo provokacija postala spiritus movens jednog kazališnog opusa koji je da je bio promišljeniji mogao lako otići i u sasvim drugom smjeru.

Ono što je posebno – i ne prvi put – uskovitlalo prašinu na Marulovim danima omiljena je redateljeva navika da se na drzak i sablažnjavajuć način poigra s nečim što egzistira kao općeprihvaćena svetinja. Problem u takvom pristupu svakako je i autorova neobjektivnost, tj. činjenica da se previše osjeća pristranost i činjenica da te svetinje nisu njegove svetinje i upravo na tom faktu pada njegov kredibilitet i pokušaj da pošalje nekakvu ozbiljniju poruku.

Uspješno propituješ tek ako si indiferentan. Ne rušiš dogmu dok istodobno robuješ jednoj – a da toga čak nisi ni svjestan. Više od načina na koji je autor zamislio ovu dijaboličnu provokaciju i spoznaje da je pronašao i glumce koji u tome žele sudjelovati mene zabrinjava nešto drugo: da u Hrvatskoj zapravo postoje osobe koje se bave kulturom, kojima je to stvarno struka, a koji su što zbog intelektualnog snobizma što zbog dosadašnjih redateljevih uradaka i nagrada koje je pritom dobio, a što zbog beskičmenjaštva i odsustva i najmanjeg osjećaja moralne odgovornosti prema onima radi kojih se ustvari predstava postavlja (a ne postavlja se za imaginarne Marsovce koji će uživati u opskurnim autorovim fantazijama nego za publiku, konkretne ljude koji su poniknuli iz jednog konkretnog miljea i koji određenim simbolima koji se koriste u suprotnom značenju ne mogu pristupiti nego s blagim ili većim zgražanjem, ovisno već o osobi)… koji su dakle procijenili da je ovo umjetnost, a ne tek bijedna provokacija koja se kukavički skriva pod krinkom umjetnosti.

Nisu mi čak ni jaja na kazalištu nešto što me sablažnjava – jaja na kazalištu (i glumcima) stara su skoro kao i samo kazalište i nisu bila strana čak ni Shakespeareu – doduše s jednom malom razlikom da su letjela poslije, a ne prije predstave. Međutim ti ljudi – ljudi s kulturnim pedigreom – meni su  istinski misterij, ne Oliver Frljić.

Vratimo se na svetinje. U čemu je, naime stvar sa svetinjama? Upravo u činjenici da stoje iznad ljudskih nastojanja da ih uprljaju i dovedu u pitanje. Njihova posebnost i nedodirljivost ne ovisi o našim nastojanjima i nije u tom smislu upitna. Pročitala sam jednom kako Bog nije u tolikoj mjeri napisao pjesmu koliko dramu, dramu koju je planirao kao savršenu, ali koja je nužno ostavljena ljudskim glumcima i redateljima koji su tada od nje napravili velik nered.

Nastojanja našeg svijeta da prokaže vrhunaravnu zbilju i njene vrijednosti kao lažne, prijetvorne, nepostojeće ili licemjerne osuđena su u startu na propast: vječna Ljubav uvijek i samo može biti iznad toga. Što mi jače nastojimo, ona je blistavija. Što Krista jače pljuješ i vrijeđaš ga, On je veći pobjednik, jer te unatoč tome i dalje čeka. Ti mu, naime, ne činiš ništa novo – ništa što već sam nije doživio i poslije zamolio da nam se oprosti jer ne znamo što činimo. Ljudski primarni poriv da se dobro zaštiti svakako je plemenit i hvalevrijedan, no kršćani moraju u svakom trenutku imati na umu da je taj poriv tek odjek onog evanđeoskog vapaja Marije Magdalene: “Uzeše  Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše“ –  u tom trenutku Gospodin je već bio vječni Pobjednik i mi sami dionici te pobjede – no u tom trenu ljudi su plakali zbog skrnavljenja ispuštajući iz vida širu sliku nitko zapravo nema moć uzeti našeg Gospodina. I jedina strepnja koju valja u srcu gojiti je da nećemo jednog dana moći opravdati sebe pred takvom njegovom ljubavlju. Toga se treba bojati!

Ono što je ipak najljepše u cijeloj ovoj mučnoj situaciji i što me kao vjernika istinski veseli jest paradoks trenutka da se rugajući se svetom nenamjerno sveto uzdiže – sama činjenica da iznad svih nas – tebe, mene, Frljića, svijeta, dna i bezdana, postoji netko tko strpljivo i s neshvatljivom ljubavlju čeka na nas takve kakvi jesmo nama samima unatoč dovoljna je za uzdahnuti od radosti i živjeti dalje od te radosti znajući da je tama ipak samo nedostatak svjetlosti, privremena prividna stvarnost – i ništa, baš ništa više od toga.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Objavljeno: 27. travnja 2017.

Možda vam se svidi