U ovom adventskom razdoblju na poseban način razmišljamo o dolasku Gospodina na ovaj naš svijet.

Sjećamo se kako u betlehemskim svratištima nije bilo mjesta za Blaženu Djevicu u visokom stupnju trudnoće, kako su se zatvarala vrata, i ona drvena i ona ljudskih srca pred djetetom koje tek što nije stiglo. Betlehemska svratišta doista su primala svakoga: rimske vojnike koji su brutalno pokorili židovski narod, kćeri bogatih trgovaca s Istoka, zapravo sve koji su imali sredstva i novac koji su otvarali sva vrata – no nisu imali mjesta za Onoga koji je imao postati utočište za svako stvorenje ovoga svijeta. Odbili su posvetiti svoje domove tako što bi pružili krov nad glavom jednom sasvim posebnom djetetu – nikada u povijesti ni prije ni poslije neće se roditi još jedno takvo, na nebu rođen bez majke a na zemlji bez oca.

Dvije tisuća godina kasnije svijet još uvijek zatvara vrata djeci, napose onoj posebnoj i drugačijoj.

Mediji kao da se natječu u uvjeravanju da će svijet biti bolje mjesto bez djece s poteškoćama, arogantno zastupajući nedosljedan stav po kojem s jedne strane pozivaju ljude na toleranciju i snošljivost po pitanju ljudske seksualne orijentacije, dok s druge strane ta ista pravila ne žele primijeniti na djecu s posebnim potrebama. Ne da ih se ne želi prihvatiti – svijet ih u tolikoj mjeri ne podnosi da ih se eugenikom želi iskorijeniti, učiniti da se uopće više ne rađaju.

To se već događa i to je naša stvarnost.

U mnoge stvari povjerujemo tek kad nas dovedu pred gotov čin i zato nas ne bi trebala začuditi vijest koju donosi Zaklada Jerome Lejeune: Odbor UN-a za ljudska prava (UN OHCHR) sve je glasniji u promociji „prava na pobačaj“ djece s poteškoćama i idu toliko daleko da, citiram jednog člana – Bena Achoura – izjavljuju da ako žena sazna da nosi dijete s Downovim sindromom, da bi zapravo njezina obveza trebala biti – pobaciti ga. Ne izbor, obveza. Gospodin Achour takvo nastojanje opravdava izjavom da „moramo učiniti sve što je u našoj moći da izbjegnemo rađanje ljudi s posebnim potrebama“.

Dijaboličnoj kampanji pridružuju se i hrvatski mediji i to na najperfidniji mogući način – korištenjem roditelja djece s posebnim potrebama, u ovom partikularnom slučaju s Downovim sindromom. Tako je Jutarnji list objavio članak u kojem donosi iskustva i mišljenja roditelja te djece. Uz predočene statistike razvijenog Zapada gdje se u ogromnoj većini nerođena djeca s Downovim sindromom abortiraju – i to ne prekidom trudnoće već često prijevremenim porodom (nakon rezultata amniocenteze) – kao „svijetli“ primjeri navode se Island, Danska i Francuska koje su neviđenim pomorom nerođenih gotovo iskorijenile sindrom Down.

Jutarnji sugerira kako je i u Hrvatskoj takav slučaj iako pouzdanih podataka za takvu tvrdnju zapravo nemaju. Roditeljske priče u članku u pravilu su slične – djecu su odlučili roditi bez obzira na sve i pričaju svoje životne priče ne zato da drugima predoče kako je njima teško i kako ih je stigla neviđena nesreća nego u cilju veće senzibilizacije društva koje pretendira biti humano i spremno prihvatiti i pomoći svojim najpotrebitijim pojedincima. “Svijet je ljepše mjesto ako u njemu žive naša djeca“ – rečenica je koja podcrtava sve što su ti roditelji rekli.

Iskoristiti ljubav i dobru volju tih roditelja u cilju promocije „prava na pobačaj“ toliko je besprizorno i okrutno da iznenađuje unatoč činjenici da nas malo što više može iznenaditi.

Nekoliko je majki u tom članku iznijelo svoja iskustva, među njima i gđa Dinka Vuković, predsjednica Hrvatske zajednice za sindrom Down. Gospođa Vuković biranim i argumentiranim riječima ohrabruje buduće roditelje djece s Downovim sindromom da se ne plaše donijeti tu djecu na svijet jer i sama kvaliteta života te djece iz dana u dan raste i iznosi bojazan kako u svijetu nažalost postoje realne inicijative koje propisuju automatski prekid trudnoće ako je sindrom Down u pitanju.

Gospođa snažno i uvjereno izjavljuje kako roditelji moraju i dalje imati izbor roditi svoju djecu bez obzira na eventualne zdravstvene poteškoće, no Jutarnji tu rečenicu zlonamjerno vadi iz konteksta u kojem je izrečena i stavlja je kao odvojenu izjavu točno ispod pasusa u kojem autorica članka ističe kako roditelji trebaju i moraju imati pravo pobaciti takvu djecu. Rečenica „Roditelju treba ostaviti mogućnost da sam odluči“ gđe Vuković tako od argumentirane i životom potkrijepljene pro-life izjave postaje izjava koja potvrđuje poantu novinarke koja je nažalost taj članak napisala ne da društvo senzibilizira po pitanju sindroma Down, nego da roditelje koji su tu djecu odlučili imati prikaže kao veliku manjinu, iznimku, u “naprednom” trendu kopiranja Zapada.

Dok mediji tako truju svijet svojim nakaradnim poučcima da ćemo istinsku humanost postići ako zbrišemo s lica zemlje najslabije i najnezaštićenije, u isto vrijeme ovaj ludi, ludi, kontradiktorni  svijet puni kino blagajne i troši papirnate maramice  hrleći pogledati film Wonder (Čudo).

Svijet je raznježila priča o Augustu Pullmanu, dječaku s teškim genetskim poremećajem zbog kojeg od rođenja ima unakaženo lice i glavu. Nakon 28 operacija zbog kojih nikad nije mogao normalno pohađati školu, s deset ga godina roditelji ipak upisuju u peti razred osnovne škole. Kroz filmsku priču pratimo život te obitelji, predrasude s kojima se suočavaju i divan način na koji drugačija djeca, djeca s raznim poteškoćama, oplemenjuju sve ljude s kojima dolaze u doticaj. Kako ljudi koji plaču od ganuća u mraku kino dvorane sa svim spoznajama koje takvo plemenito promišljanje i rezoniranje donosi već sutradan zastupaju stav po kojem upravo takvoj djeci nema mjesta na ovoj zemlji, ostaje ogroman misterij.

“Divni su, prekrasni, oplemenjuju, ali ih ne želimo ni vidjeti“ – bio bi zaključak cijelog tog naopakog sustava „vrijednosti“ koji danas nažalost zbog ljudske pasivnosti postaje standard.

Kako se mi onda razlikujemo od onih u Betlehemu koji su Svetoj obitelji zalupili vrata pred nosom? Zašto ne možemo shvatiti da gledajući takvu djecu gledamo samo Nebo? Kako ne vidimo da su upravo ona oni evanđeoski „najmanji kojima ne smijemo činiti nažao“? Ako prije rođenja onog neponovljivog betlehemskog djeteta nismo mogli rukama obujmiti i zagrliti našeg Stvoritelja, jer svemir je prevelik i glomazan, Njegovim silaskom u lomljivu ljudsku narav u obliku djeteta položenog u jasle to smo konačno mogli učiniti. Nemojte misliti da je taj čin bio rezerviran samo za Isusove suvremenike – zagrljajem i nježnošću baš svakog malenog i bespomoćnog mi iznova grlimo i ono betlehemsko novorođenče, a šutnjom, okretanjem glave na drugu stranu i ignoriranjem mi ga iznova zatajujemo.

Sjetite se toga i ovih dana, dok raznježeno i srca ispunjenog radošću i milinom promatramo djetešce u jaslama nad koje se nadvila njegova obitelj koja Ga s ljubavlju promatra. U tom istom trenu negdje na ovom svijetu jedno dijete neće imati sreće biti povijeno i utopljeno u jaslama ljubavi i krilu majke a mi, baš mi i nitko drugi, imamo moć to promijeniti i zaustaviti jednom zauvijek.

Nije odgovornost na mraku, nego na svjetlu – od onoga kome je više dano više će se i tražiti.

Ova su djeca istinski ispit naše uspavane savjesti.

Nikolina Nakić | Bitno.net