Jedan od sigurno najraširenijih mitova koji se pripisuju Katoličkoj Crkvi jest taj da ona tretira žene kao bića drugog reda. Mit o Crkvi koja mrzi žene, tzv. katolička mizoginija, toliko je uhvatio maha u popularnoj kulturi, sklonoj citatima izvučenim iz konteksta i instant zaključcima da je potrebno puno promišljanja i tekstova koji bi onda nastojali popraviti štetu, odnosno probati plasirati pravu istinu.

Gleda li doista Crkva na žene kao drugorazredna bića?

Mrzi li Katolička Crkva žene?

Christoper Kaczor u svojem djelu „Sedam velikih mitova o Katoličkoj Crkvi“ briljantno pobija ovu nadasve bezobraznu laž na više razina.

U prilog mizoginiji koriste se navodni seksistički citati iz Svetog pisma i pojedina tumačenja crkvenih otaca. Također je poznato da se Crkva protivi pobačaju i kontracepciji, koje mnogi smatraju ključem seksualne i ekonomske slobode žena.

Počnimo s ovom posljednjom tvrdnjom. Pobačaj i kontracepcija ne samo da nisu ključ seksualne i ekonomske slobode žene nego njena apsolutna negacija. Sveti papa Ivan Pavao II. napisao je u Teologiji tijela da svjedočimo skrivanju onoga što sačinjava samu bit ženstvenosti – a otajstvo ženstvenosti očituje se i otkriva u svojoj punini kroz majčinstvo. Papa ističe da Biblija, a zajedno s njom i liturgija, kroz stoljeća časti i hvali „utrobu koja te nosila i prsi koje si sisao“ (Lk 11,27) . Upravo su te riječi pohvala majčinstvu, ženskosti, ženskomu tijelu i njenom tipičnom izrazu stvarateljske ljubavi. Ako znamo da je mizoginija po definiciji mržnja prema ženama, tada postaje jasno da je nauk Katoličke Crkve čista suprotnost tom pojmu.

Znači li to da je jedino što žena može ponuditi svijetu njeno majčinstvo? Ne znači, naravno.

U dvadesetom stoljeću imamo divan primjer svete Terezije Benedikte od Križa, poznatije pod imenom Edith Stein. Obdarena iznimnim intelektom stekla je doktorat iz filozofije nakon što je bila jedna od prvih žena primljenih na fakultet u Njemačkoj. Rođena kao Židovka, preobratila se na katoličanstvo nakon što je pročitala autobiografiju jedne druge iznimne svetice – svete Terezije Avilske i nastavila svoj akademski život držeći predavanja, poučavajući, pišući i prevodeći. U svojim djelima Edith Stein (inače moja najdraža svetica) potiče žene da utječu na društvo, politiku i više obrazovanje, preobražavajući ih jedinstvenim ženskim darovima koje je Ivan Pavao II. tako slikovito nazvao „ženskim genijem“. Također je rekao sljedeće:

Dug čovječanstva prema velikoj i neizmjernoj ženskoj tradiciji neprocjenjiv je. Koliko je žena bilo, i još uvijek jest, vrednovano više prema fizičkome izgledu nego po kompetenciji, stručnosti, intelektualnoj sposobnosti, dubokoj osjećajnosti; jednom riječi, po samome dostojanstvu njihova bića!

Ako je to mizoginija, mislim da joj moramo podariti novo značenje. Također mislim da bi ove riječi potpisale brojne feministkinje, naravno pod uvjetom kad ne bi znale tko je njihov autor: papa „ženomrzačke“ Katoličke Crkve.

Pravo je pitanje međutim ovo; je li izvorno kršćanstvo u skladu s dostojanstvom žene – je li Krist dao ženama dostojanstvo? Kristovo ponašanje sugerira da je on imao sasvim novo gledanje na dostojanstvo žene s obzirom na vrijeme i kulturu u kojoj je živio. Povijesno gledano, kršćanstvo se pojavilo u ozračju raširenog uvjerenja o nejednakosti žene i muškarca. Grčka filozofija i drugi izvori drevne misli vrve mizoginijskim sudovima. Christopher Kaczor tako apostrofira nekoliko momenata iz Svetog pisma koji su sušta suprotnost vrijednostima starog vijeka:

– Isusovo prvo čudo u Kani započelo je na molbu jedne žene, njegove Majke;

– Isus je iscijelio nekoliko žena od duhovnih i tjelesnih bolesti. Bio je vrlo prijazan prema ženi koja je dugo bolovala od krvarenja i iscijelio je;

– Isus je spasio život preljubnici;

– Kršeći seksističke i rasne običaje svoga vremena Isus je razgovarao sa Samarijankom kod zdenca i ponudio joj „živu vodu“.

Kako je i muškarcima i ženama kršćanstvo propisalo isti moralni kodeks, tako je ono promicalo trajnu zauzetost za bezuvjetnu ljubav shvaćenu kao savez, štiteći na taj način obitelj i stavljajući tako oba spola u isti položaj. Broj žena koje su se prvih stoljeća obratile na kršćanstvo pokazuje da je žene privlačilo ovo novo gledanje na život – štoviše, upravo su žene bile među najpredanijim obraćenicima i braniteljima vjere.

Nažalost, kršćani nisu uvijek nasljedovali Krista onako kako bi trebali kad je riječ o ophođenju prema ženama. Često su se neke riječi iz Svetog pisma koristile za dominaciju nad ženama, posebno tu mislim na riječi svetog Pavla koji upućuje na poslušnost iz ljubavi u istom redu veličine s muškom ljubavi prema ženi do samog kraja, baš poput Kristove prema Crkvi – podložnost je uzajamna i upravo ovaj nalog ljubavi preobražava potencijalnu okrenutost ljubavi muškarca prema sebi i pretvara je u intenzivno i sebedarno služenje. Zato ništa ne žalosti više nego kad neupućeni koriste ove prekrasne riječi kao „dokaz“ podčinjavanja žene po samom crkvenom nauku. Ništa nije dalje od istine.

Za kraj ću navesti još jedan argument koji se često navodi kao krunski dokaz tretiranja žena kao bića drugog reda: zaređuju se isključivo muškarci. Ta je činjenica izvor mnogobrojnih optužbi prema kojima Crkva žene smatra manje pobožnim, manje intelektualno sposobnim i pastoralno osjetljivim i na kraju manje sposobnim za upravljanje od muškaraca.

Činjenica jest da nam je Krist dao sedam svetih sakramenata i odradio da ih podjeljuju muškarci – Crkva se iz poslušnosti prema Gospodinu samo može držati toga uzora.

Pročitala sam jednu zanimljivu slikovitu usporedbu – podjeljujući npr. sakrament krštenja moramo koristi vodu, a ne pijesak. To ne znači da je pijesak manje važan ili vrijedan od vode.

Svećeničku službu ne možemo i ne smijemo promatrati kao izraz dominacije, moći i likovanja – ispravno je njeno shvaćanje služenje, ljubav i požrtvovnost – a prilika za ovu vrstu služenja i za muškarce i za žene ima mnogo i izvan svećeničke službe.

Kao kontrapunkt „nazadnom“ katoličkom učenju citirat ću izjavu jednog naprednog prosvjetitelja, s obzirom na to da znamo kako se tzv. naprednjaci često i rado pozivaju upravo na doba prosvjetiteljstva koje je obasjalo dotadašnje „mračno“ srednjovjekovno naučavanje. Pogledajmo što kaže njihova perjanica, Arthur Schopenhauer:

Žene su, u cjelini gledano, pravi-pravcati i neizlječivi malograđani tako da one, zahvaljujući apsurdnom uređenju zbog kojeg dijele položaj i naslov s mužem, neprekidno potiču njegove najniže ambicije. One su “sexus sequior”, inferiorni drugorazredni spol: trebali bismo biti blagi prema njihovim slabostima.

Moram priznati da one poznate riječi svetog Pavla u usporedbi s ovim riječima veleštovanog filozofa djeluju kao kratki priručnik feminizma.

Naposljetku, mit o ženomrstvu Katoličke Crkve, kako je to lijepo primijetio C. Kaczor, zacijelo je najlakše opovrgnuti prisjetimo li se praktične skrbi što je Crkva pokazuje prema ljudima širom svijeta. Je li ijedna druga institucija obrazovala više žena? Nahranila? Obukla? Istrgnula više ženske nerođene djece iz ralja smrti? Više pomogla ili pružila više medicinske skrbi majkama i njihovoj djeci? Mogli bismo tako unedogled, a ipak stalno jedino i isključivo slušamo o podcjenjivanju žena od strane Crkve.

Prava je istina da je upravo današnji “moderan i napredan” svijet taj koji ponižava i obezvređuje ženu. Suvremeni mediji ženama pune glave porukom da se njihova vrijednost određuje reakcijom muškarca na nju. Uzimajući ovu poruku k srcu, žene često koriste svoja tijela kao sredstva kojima žele steći priznanje. Današnje se djevojke odgajaju u pornografskoj kulturi gdje lutke nose donje rublje, a osnovnoškolkama se već nude push up grudnjaci i časopisi skandaloznog sadržaja. Književnica Wendy Shalit odlično je poentirala kada je rekla da „u seksu više nema nikakvog misterija ni snage – naprosto se očekuje da će sve biti seksualno pa stoga više ništa nije“.

Tko nam dakle govori istinu? Tko ženu ljubi u njenoj punini, a tko je pod krinkama raznoraznih „sloboda“ ranjava i uzima joj njeno dostojanstvo čineći je na koncu samom karikaturom ženstvenosti? Završavam prekrasnim riječima Ivana Pavla II. koje uokviruju sva pitanja i dvojbe nudeći zapravo jedino rješenje i jedini istinit odgovor:

Hvala tebi, ženo, zbog same činjenice što si žena! S percepcijom svojstvenoj tvojoj ženstvenosti, ti obogaćuješ razumijevanje ovog svijeta i doprinosiš punoj istini ljudskih odnosa.

Nikolina Nakić | Bitno.net