NIKOLINA NAKIĆ O HODU ZA ŽIVOT

Postoji više putova kojima možeš ići, ali samo ovaj ima budućnost jer smrt je nema – hodaj za život!

Ako ćeš odabrati hodati za život, boriš se za djetetov prvi dah. Za majčine ruke oko njegova vrata. Za prve nevješte riječi, prva razbijena koljena. Prve ljubavi, prva razočaranja, prve uspjehe i neuspjehe, uspone i padove, doline i planine kojima će netko kročiti samo zato što si TI smatrao njegov život dragocjenim i vrijednim borbe

hod za život

Foto: Facebook stranica Hod za život.

Život je nalik na olimpijske igre: jedni trguju, drugi gledaju, treći se bore. (Pitagora)

Pitam: u koju skupinu ti pripadaš, prijatelju? Što je za tebe život? Smatraš li ga vrijednim borbe? Kaže se da je život bez principa jednak brodu bez kormilara. Što tebe vodi? Koje zastave ti biraš?

Vremena su takva da nas uvjeravaju da život nije život nego tek njegova moguća manifestacija, nagovještaj mogućeg koji može i ne mora biti, potencijal koji može i ne mora biti čovjek. Odriču malenom ljudskom biću njegovu esenciju – ljudskost – odričući se usput i humanosti u ime lažne humanosti, temeljnog prava u ime lažnih prava, čovjeka u ime čovjeka.

Da bi čovjek mogao misliti, voljeti, učiti, grliti, boriti se za ono u što vjeruje – potrebno mu je prije svega da se rodi. Zato mi upravo nevjerojatno zvuče primjedbe raznih „slobodnomislećih“ boraca za prava koja to nisu, da istupanje za život znači vraćanje u neka mračna vremena. Jasno je da takvi spadaju u Pitagorinu kategoriju trgovaca. Kako borba za temeljno ljudsko pravo – pravo na život – može biti shvaćena kao išta drugo nego kao perjanica u borbi za ljudska prava? Životom se ne trguje.

Pročitala sam negdje kako nam Bog nije dao boje na gotovoj slici nego na paleti. Ali dao nam je i temu, model i čvrstu viziju – mora nam biti jasno što želimo naslikati. U današnje vrijeme istupanje za život – koliko god to nevjerojatno zvučalo – znači traženje reforme, a reforma pretpostavlja formu. Podrazumijeva da pokušavamo oblikovati svijet prema određenoj slici, učiniti ga onakvim kakvim ga vidimo u svojem umu.

Kako ti dakle, moj čitatelju, gledaš na pitanje života i borbe za njega?

Ako misliš da je život izvorište i preduvjet svega mogućeg – bori se i hodaj za njega.

Ako misliš da je zaštita najslabijih ono što ljude zapravo čini ljudima – bori se i hodaj.

Ako misliš da je u našoj zemlji dostojanstvo života ugroženo – što čekaš?

Imao si se privilegiju roditi i sve i ako se ne slažeš s gore navedenim tvrdnjama, ona koja je tebe rodila u njih je vjerovala. Istina jest da se život živi unaprijed, ali i da se može razumjeti samo unatrag. Netko je rodivši tebe učinio izbor da bi ti sad mogao promišljati o izborima pa i o onome što izbori nisu.

Ako ćeš odabrati hodati za život – unaprijed ti se zahvaljujem na tome – boriš se za djetetov prvi dah. Za majčine ruke oko njegova vrata. Za prve nevješte riječi, prva razbijena koljena. Prve ljubavi, prva razočaranja, prve uspjehe i neuspjehe, uspone i padove, doline i planine kojima će netko kročiti samo zato što si TI smatrao njegov život dragocjenim i vrijednim borbe.

Vjeruješ u vladavinu ljudskih prava? Odlično, dokaži to tako što ćeš istupiti za zaštitu temeljnog ljudskog prava koje je trenutno, iako se radi o pravu iz kojeg sva druga prava proizlaze, najugroženije. Argumenti koji borcima za život odriču brigu za djetetov život nakon rođenja, u svojoj su biti potpuno besmisleni jer boreći se za život boriš se za sve njegove manifestacije od kolijevke do groba kao i za nove živote koji će od tog istog života jednog dana proizaći – borba za svaki život u biti je borba za lanac života koji će biti onoliko dugačak koliko mu mi to dopustimo. Nemoj biti karika koja će taj lanac prekinuti! Trgujmo samo stvarima – ne ljudima!

Ubojstvo nerođenog djeteta najveća je nepravda pod kapom nebeskom – nemoj biti šutljivi promatrač. Nemoj misliti da se krv najnevinijih tebe ne tiče – ona se tiče svih nas koliko god nas svijet nastoji uvjeravati u suprotno maskirajući tu grozotu u ljudskom umu prihvatljivije izraze tipa „izbor“ i „reproduktivno zdravlje“. Također ovo nije pitanje svjetonazora: pitanje života i smrti naime nikada ne može biti pitanje svjetonazora i ideologije, samo esencija onoga što mi ljudi jesmo i poštivanje jasnog razgraničenja dobra i zla.

Hodaj, dakle. Razvij svoje zastave jer razvijajući njih pristaješ uz dobro, plemenito i svrhovito. Pristaješ uza sve ljude – čak i one koji se protive onome za što se ti zalažeš. Pristaješ uza sve što je bilo, što jest i što će biti – i u toj činjenici leži apsolutna ljepota ovog hoda – jedino ova staza ima budućnost jer smrt nema budućnost, samo život.

Ti koji vjeruješ u  ljubav i čovjekoljublje, u istinsku slobodu i nenavezanost i dostojanstvo svakog ljudskog bića – subota je tvoj dan.

Tko će ti zahvaliti za to?

Svaki put kad te zagrli tvoj bližnji, tada. Svaki put kad ugledaš svemir u očima svog djeteta, sadašnjeg i onog budućeg, tada. U svakom njegovu milovanju, nježnoj riječi i gesti pouzdanja, nezgrapnoj izjavi ljubavi, malenim ručicama oko tvog vrata – na poseban način tada! Sve je to izricanje neizrecivog, sve to i još toliko toga!

Hodaj, dakle. Postoji više cesta i putova kojima možeš krenuti, neki čak djeluju dobro osvijetljeni i ugodni za koračanje, no zapravo samo je jedan blistav. Odaberi ga i pobrini se da u njega utisneš svoje stope – možda će upravo po tim otiscima hodati tolike noge, sadašnje i buduće, rođene i nerođene. Nastoj ih duboko utisnuti, no vodi računa da one neće biti duboke ovisno o tome koliko ti je teško ili lagano tvoje tijelo – ove stope će otisnuti jedino i isključivo veličina tvog srca.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Objavljeno: 19. svibnja 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi