Sva nesreća ljudi proizlazi iz jedne jedine činjenice – da ne mogu mirno ostati u svojoj vlastitoj sobi.

–Blaise Pascal, „Misli” (br. 139)

Tragedija suvremenoga čovjeka nije to što on sve manje i manje zna o smislu svojega vlastitoga života, nego što ga to sve manje i manje zabrinjava.

–Václav Havel, “Pisma Olgi”

Kada prestanemo prvenstveno misliti o samima sebi i o očuvanju samih sebe, prođemo kroz istinski herojski preobražaj svijesti.

– Joseph Campbell

Godine 1927. G. K. Chesterton napisao je esej za novine Illustrated London News pod naslovom „Shakespeare i crna dama”. Uzvišena stručnjakinja, grofica de Chambrun, napisala je izražajnu knjigu, doduše ispunjenu zanimljivim uvidima, o Williamu Shakespeareu kao glumcu-pjesniku. Nakon što je razmotrio njezine vrijedne doprinose neizmjerivoj riznici znanstvenih radova o Shakespeareu, Chesterton je priznao: „Ova mi se knjiga čini i fascinantnom i uvjerljivom. Odmah moram reći da je dama veoma učena, a ja sam velika neznalica. Neću tvrditi da znam mnogo o Shakespeareu, osim takve površne tričarije kao što je čitanje njegovih književnih djela.”

U drugom eseju, „Hamletova pravovjernost”, Chesterton se još izravnije izrazio o lošoj strani naročite rafiniranosti i velikoga znanja o nečemu lijepome. Iako takve osobe toga često nisu svjesne, biti estet može biti opasno. „Esteti su prenapregnuli i izmorili svoje osjećaje za umjetnost u tolikoj mjeri da bi mogli uživati u bilo čemu što je jednostavno lijepo. Oni su esteti, a definicija esteta je da je to čovjek koji je dovoljno iskusan da bi se divio dobroj slici, ali koji nije dovoljno neiskusan da bi je vidio.”

U svojem uobičajeno zaigranom i dopadljivom stilu G. K. Chesterton još je jednom briljantno artikulirao jednu važnu razliku: onu između analiziranja nečega i posvećivanja tome. Radi se o razlici između učinkovitosti i svrhovitosti.

Učinkovitost se prikazuje kao ultimativnu suvremenu vrlinu. Ustani rano, otiđi na spavanje kasno, multitaskaj, radi na dva kolosijeka istovremeno, upravljaj svojim vremenom, više žongliraj. Utrkivati se to ruba živčanoga sloma a da zapravo ne prijeđete preko toga istoga ruba ljudi hvale kao nekakav plemenit čin. Iako se tvoja obitelj osjeća napuštenom, tvoje je zdravlje u raspadu, vjera ti je blijedo sjećanje, a tvoja je filozofija cinizam, čovjek te naprosto mora pohvaliti što si sve obavio!

A učinkovitost nije samo to da organizirate raspored. Kako je Chesterton istaknuo – to je način razmišljanja. Slobodna od svih onih davežnih stvari poput emocija i svrhe i promišljanja, učinkovitost je kruna svih onih analitičara čeličnoga pogleda, odlučnih i ledenih. Hladni ideal kojemu bismo trebali težiti jest onaj marinca koji cilja neumornom preciznošću, neurokirurga na rubu najbitnijega poteza u operaciji, ili deminera koji se pripremaju prerezati točnu žicu. Učinkovitost. Hladna, stroga, bez suvišnih tereta. Samo činjenice, gospođo. Mi smo profesionalci.

Postali smo majstorima učinkovitosti, ali smo izgubili svoju dušu.

To nije ono što bismo mi trebali biti.

Naravno, mi moramo biti objektivni, jasno razmišljati, sve stizati na vrijeme, i razvijati svoju stručnost, no to nije sve. Također moramo biti ljudi. Mi smo pozvani i šutjeti. Mi smo stvorenja stvorena da razmišljamo i preobražavamo. Moramo utišati zvrndanje svojih telefona i brbljanje svojih televizora, i jednostavno – biti. Moramo lutati, pa čak se i izgubiti, kako naš smjer ne bi uvijek bio onaj naš, nego Božji. Da parafraziram Ludwiga Wittgensteina – ne trebamo uvijek razmišljati, trebamo i promatrati. Moramo kultivirati unutarnjost molitve, osobnih razmišljanja i kontemplacije, kako bismo mogli svrhovitije biti dijelom svijeta. Kako je jednom napisao Romano Guardini: „Tišina otvara unutarnji izvor, iz kojega izvire riječ.”

Ima jedan prelijep esej, što ga je napisala stažistica interne medicine Sonia Singh, a koji dijelim sa svim svojim studentima medicine i stažistima. U njemu Sonia Singh opisuje – s izvanrednom, oštrom točnošću – nemoguću utrku koju trči svakoga jutra kako bi vidjela svoj popis hospitaliziranih pacijenata, napisala bilješke, naručila nalaze iz laboratorija, odgovarala na pozive na pager, razgovarala s medicinskim sestrama, i organizirala studente medicine (a da spomenem – i kako bi razmišljala), kako bi stigla na svoju predavačku konferenciju (poznatu kao „jutarnje izvješće”). Opisuje užurbane razgovore, trku uz i niz stepenice, beskrajni vrtlog stranica, otkucavanje sata. I na kraju, tek nekoliko trenutaka prije nego što mora poći na konferenciju, nađe se kako sjedi pokraj ostarjele nekadašnje medicinske sestre (koja je sada pacijent). Nakon srdačnoga razgovora i malo zezanja, njih se dvije pogledaju i shvate da će toga dana doći nalazi biopsije tkiva gušterače. Obje znaju da neće biti dobro.

Gledajući jedna u drugu, očiju punih suza, imaju jedan poseban trenutak. Jedva primjetan, gotovo neopipljiv, ali poseban. Ta preopterećena stažistica i ta zabrinuta pacijentica vide – mislim, stvarno vide – jedna drugu. To je jedan trenutak duboke čovječnosti u tome paklu učinkovitosti. U tome trenutku stažistica na jedan način kaže „Žao mi je”, a pacijentica kaže „Znam”. A onda je trenutak prošao.

Ali dogodio se.

I to je bio najvažniji trenutak u danu te stažistice.

Život zahtijeva učinkovitost. To stvarno jest činjenica. Ali život nije puka učinkovitost. Život je zapravo milijun trenutaka duboke svrhovitosti, koje možemo prihvatiti – ili nehajno previdjeti.

Da, danas živimo u svijetu gdje je svrhovitost izgubljena umjetnost.

Ali ona to ne mora biti.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.