NIKOLINA NAKIĆ O ISTUPU IVANE MILAS-KLARIĆ

Kada državna pravobraniteljica ne štiti djecu, nego ih koristi kao poligon za ideološku borbu

Ako parafraziramo glasovitu izjavu Luja XIV. u hrvatskim okolnostima, lako je vidjeti da Klarić smatra da bez nje hrvatska djeca budućnosti nemaju (dok je bila na funkciji nije ih pozivala na iseljavanje) i da se sve zapravo svodi na rečenicu: “Pravobraniteljica, to sam ja”

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Nedavno sam gledala film The Chase for Christ (2017) koji kroz apologetsko činjeničnu strukturu priče prati obraćenje novinara Leeja Strobela. Ono što mi se najviše svidjelo jest taj zdravo novinarsko-činjenično-istraživački pristup koji je Strobel – inače ateist – njegovao i dopuštao da ga činjenice odvedu u smjeru istine. Sjećam se da sam u više navrata tada pomislila kako bi divno naša zemlja mogla funkcionirati da je više takvog intelektualnog poštenja: traganja za istinom preko činjenica pa sve ako i naša osobna uvjerenja počivaju na suprotnoj premisi ili stajalištu. Žestokog i beskompromisnog obavljanja dužnosti, prateći činjenice i pravila, a ne ideologiju.

Sjetila sam tog filma i kad sam ovih dana pročitala izjavu javne službenice Ivane Milas Klarić, pravobraniteljice za djecu, inače postavljene za mandata lijeve koalicije – sigurno ne i sljedeće pravobraniteljice, budući da se nije javila na javni poziv za izbor pravobranitelja. Klarić je uputila apel djeci u kojem kaže: “Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira.”

Ako parafraziramo glasovitu izjavu Luja XIV. u hrvatskim okolnostima, lako je vidjeti da Klarić smatra da bez nje hrvatska djeca budućnosti nemaju (dok je bila na funkciji nije ih pozivala na iseljavanje) i da se sve zapravo svodi na rečenicu: “Pravobraniteljica, to sam ja”.

Stvar je međutim u tome da Klarić nije bila pravobraniteljica koja se iskreno i srčano brine za prava najmanjih. Ona se naime bavila svime umjesto time. Kako je mnogima zasmetala riječ “mlada partizanka” upotrijebljena u prošloj mojoj kolumni, a koja je imala ocrtati nestručni pristup novinarke koja po direktivi, uz malu pomoć tražilice i već postojećih tekstova na netu, a sve u žaru borbe, tumači katolicima katolicizam – nakon duljeg promišljanja odlučila sam upotrijebiti drugu riječ, puno prikladniju (zapravo sam je trebala upotrijebiti tada, no pristajat će i sada): komesarka.

Također molim štovanog čitatelja da ima na umu da će ovaj tekst biti napisan u duhu ljubavi. Prvenstveno tu mislim na ljubav i dobrobit hrvatskog djeteta, a onda i ljubav prema hrvatskom društvu općenito. Razumijem da velik broj vjernika vrlo vrlo rado citira redak iz Evanđelja “Ne sudi jer ćeš biti suđen” koji je, shvaćen u ispravnim okolnostima, svakako divan i dubok citat, no manje je divna činjenica da su zbog primjene tog citata gdje treba i ne treba ljudi potpali pod potpunu podložnost. Bog nam nije dao boje na gotovoj slici nego na paleti, ali i čvrsto zadanu temu. Važno je ne zaboraviti da skrupulozna primjena navedenog citata isto tako znači da si, zato što bi nam mogla izrasti krila pa ih žustro krešemo, lako možemo greškom odrezati i noge.

Vratimo se na temu. Građanka Klarić bila je od prvog dana glasna i aktivna oko onog što se tiče hrvatske djece, kao i oko onog što ih se ne tiče. Ako mislite da je u svom pozivu na iseljavanje bila neprimjerena i oštra, razuvjerit ću vas – ona je naime evoluirala u svojim stavovima. Bila je jedna od prvih u ožujku 2017. što su oduševljeno pozdravili odluku Ustavnog suda koji je kako znamo odbacio prijedlog da se postojeći zakon o pobačaju proglasi neustavnim. Iako je o tome nitko ništa nije pitao jer se to ne tiče prava djece (zapravo ih se tiče utoliko što im se oduzima osnovno pravo, pravo na život), komesarski je požurila proglasiti pobačaj neotuđivim pravom. Zadatak 1, check.

Prebacimo se na zadatak 2: napad na Katoličku Crkvu. Tu je bilo puuuno posla i građanka Klarić pošteno se umorila. Napadati Crkvu kruh je sa sedam kora i posao kojem nema kraja. Kao marljiva pčelica komentirala je propovijedi (žustro se suprotstavila propovijedi nadbiskupa Barišića koji je rekao da “uskratiti djetetu  krštenje  znači prepustiti ga hladnoj logici grobnog kamena”. “Pretjerano i neumjesno!”, skočila je ustvrditi, a ja moram reći da sam tada pomislila koliko je današnjim komesarima posao olakšan: nekoć su sa svojim knjižicama morali po sat-dva sjediti na misama i između dva zijeva vrebati svaku riječ, ovako kliknu dva tri puta mišem i voila!

Osim što se bavila propovijedima bavila se i sakramentima (svestrana žena, nije li?). Kad je onomad župnik Alojzije Asić medijski razapet jer nije želio dopustiti profanizaciju i eventualno svetogrđe s Tijelom Kristovim, građanka Klarić je bila na svim vijestima, uz ozbiljan izraz lica tragično je ustvrdila: “To je nedopustivo!” Kao da se nju pita tko će i u kojim okolnostima pristupiti svetoj pričesti.

Zadatak 2 je kompliciran i opsežan, rekoh već, tako da se valjalo pozabaviti i udžbenicima vjeronauka. “Pojedini sadržaji iz vjeronauka omalovažavaju i diskriminiraju djecu koja nisu vjernici!” Ovo je uzgred budi rečeno i čista laž što su vrlo uspješno demantirali hrvatski vjeroučitelji pokazavši javnosti rečenice izvučene iz konteksta sa sasvim drugačijim značenjem nego što je građanka Klarić (i sve one drage udruge koje su je informirale) prezentirala. Ono što međutim našoj pravobraniteljici nije bilo sporno su sljedeće rečenice koje su imala čitati SVA (vjeronauk je ipak izborni predmet) djeca:

“Legao je na mene i polako mi desnom rukom skidao one moje čipkaste gaćice. Cijelo to vrijeme smo se ljubili. Ja sam ga zagrlila i osjećala dotad neviđenu milinu klizeći rukama po njegovoj mekanoj koži. Kad je skinuo moje gaćice, skinuo je i svoje, no to je učinio nekako brže, mogli bismo reći i bez milosti. Ne znam koliko je prošlo od mog prvog seksa do prve cigarete upaljene poslije prvog seksa, jer velika je razlika između prve obične cigarete i prve cigarete poslije seksa.”

Ispričavam se na rečenicama neprimjerenim jednom katoličkom portalu, ali očito primjerenim školskoj lektiri za uzrast od 13 do 14 godina. Pravobraniteljica je javno podržala prijedlog kurikularne reforme.

Ono što pak nije podržala i zasmetalo ju je toliko da je morala neodgodivo i žustro javno istupiti je blagoslov školaraca na početku školske godine. “Blagoslivljanje je neprimjereno!”, objasnila je 86 posto katoličkoj hrvatskoj javnosti.

Također je smatrala da nas zanima njeno mišljenje o spotu inicijative PRO-LIFE. U trenutku kad se svake godine rađa sve manji i manji broj djece i razreda prvašića sve je manje – nije joj to bilo uznemiravajuće, već spot koji senzibilizira javnost o pitanju pobačaja. “Uznemiravajući, prešao je sve granice dobrog ukusa”, potreseno je javnosti rekla pravobraniteljica za djecu koju ne uznemirava ubijanje nerođenih, nego borba protiv toga.

Građanka Klarić je također izjavila da “općenito ne preporučujemo da se djecu uključuje u javne skupove ili prosvjede”, žestoko istupivši protiv organizatora inicijative 40 dana za život zbog plakata koje je držalo dijete, a na kojem je pisalo: “Dragocjena si u mojim očima”. To ne može, cigareta poslije seksa može. “Time se djecu iskorištava kako bi se prenijela određena aktivistička poruka”, zaključila je komesarka Klarić, zaboravljajući da je na jednom drugom skupu koji je srcem i dušom podržala jedno dijete držalo transparent: “Manje vjeronauka, više engleskog”. Nedosljednosti i pristranosti, ah nezgodna li si!

Ima toga još, previše za formu kolumne, ali mislim da ste shvatili bit. Stalno svjedočimo brutalnom iskorištavanju pozicija koje se obnašaju da bi se provukla jedna te ista ideologija, a sve pod krinkom najplemenitijih ciljeva. Evo ovih se dana javio još jedan borac za pravdu, Ante Tomić, vezano za činjenicu da je televizijskoj novinarki Maji Sever ukinuta dugogodišnja emisija poznata kao poligon za promicanje lijevo-liberalne ideologije. Građanin Tomić tako nas je obavijestio da Maju poznaje 25 godina (ako joj je zbilja želio pomoći možda bi bilo bolje da je taj podatak izostavio) i u tekstu ju je predstavio kao vilinski raščupani lik s Velebita, odrpan i plemenit u ratna vremena, malo manje odrpan, no još uvijek pravičan u mirnodopska – tada su njena priča bili branitelji, a sada su to obespravljeni, invalidi, nepravedno progonjeni, marginalizirani… Ovdje svjedočimo istom problemu kao kod pravobraniteljice: pod prividom plemenitog gura se – i to uopće ne prikriveno, vrlo vrlo pristranim izborom gostiju isključivo u službi jedne te iste ideologije – nešto sasvim drugo. Hrvatska jest strpljiva, ali nipošto nije naivna i ima pravo željeti punokrvne objektivne novinare. Ima pravo poželjeti jednog Leeja Strobela.

Ovih nas je dana Anka Mrak Taritaš upozorila (vezano za pitanje pravobraniteljice) kako se radi “ozbiljan” korak unatrag jer se djecu koristi kao “politički instrument”. Misli li ona da hrvatski građani imaju toliko kratko pamćenje? Znam da uslijed brige i preopterećenosti počesto zaboravimo i što je bilo jučer, ali ipak?

Zašto je ova tema važna, zašto o njoj pišem na katoličkom portalu? Jer nam bestidno diraju u ono što je nama katolicima sveto – djecu, kao i naše pravo da ih odgajamo kako želimo. Djeca tako postaju upravo ono na što se oni “užasnuto” pozivaju: poligon za ideološku borbu u pozadini kojeg leži nešto staro kao svijet – borba između dobra i zla, katoličanstva protiv mraka, nevinosti protiv izopačenosti. Ono što ti prvoborci ne znaju i ne mogu znati prekrasna je istina koju sam jednom pročitala, a koja glasi ovako:

“Kršćanstvo je poput velika i nepravilna romantičnoga kamena koji, iako se pri dodiru zanjiše na svojemu postolju, ipak, budući da njegove nepravilne izbočine točno uravnotežuju jedna drugu, stoji tu na prijestolju već tisućama godina.”

Tako je zborio mudri Chesterton, no bez obzira na istinitost njegove tvrdnje i činjenicu da je pobjeda dobra nad zlom i prorečena i izvjesna ipak smo svi pozvani na aktivno sudioništvo u tom procesu. Imamo pravo željeti i boriti se za istinu i dobro. Imamo to pravo željeti za svoju djecu i svijet koji im ostavljamo. Imamo pravo željeti i zahtijevati osobe koje će štititi interese najmanjih i najslabijih a istodobno biti iznad podjela. Ne biti zadovoljan s trulim kompromisom koji ti malo dadne, a malo oduzme. Ne se zadovoljavati činjenicom da netko malo štiti slabe, a malo promovira pogubne ideologije. Ne! Imamo pravo željeti cijeli paket, osobu koja će doći i reći: Zanimaju me samo djeca. Tu sam radi njih.

Na kraju još valja reći da je taj zadatak pretežak i prevažan da bi ga ponijela krhka leđa samo jedne osobe: dječji pravobranitelji – to smo svi mi. Odgojiti dobra i plemenita ljudska bića, zaštititi njihovu dragocjenost i fragilnost, biti ono zvono koje je Mali princ stavio nad svoju najdražu ružu, ipak je zadaća cijelog svijeta.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Objavljeno: 30. rujna 2017.

Možda vam se svidi