Ne brinite, nisam se pogubio u nekoj ludoj utopističkoj ideji. Živimo u vremenu u kojem novac igra znatnu ulogu. Tko ga ima upravlja raznim društvenim strujanjima. Na dobro ili na loše. Isus je isto bio jasan kada je upozorio da je radnik potreban dobiti svoju plaću. Velika je žalost i nepravda, grijeh, kada netko pošteno radi i ne dobije za svoj rad pravednu plaću, poštenu naknadu. Novac je Crkvi potreban za stotinu stvari: od održavanja hladnog pogona, preko održavanja sakralnih objekata do niza konkretnih projekata.

Socijalni nauk Crkve je vrlo jasno i nadahnuto posložio cijelu dimenziju privatnog vlasništva, pomoći potrebitima, općenito u upravljanju dobrima. Ipak sve to znamo, ali nerijetko se dogodi da netko tko baš ima dosta novaca izgubi puno toga drugoga. To je zato što je dopustio da novac posjeduje njega. Isus je govorio o onima čije srce je zaslijepljeno bogatstvima ovoga svijeta. Doći do onog Pavlova “znam obilovati, znam i oskudijevati”, a pritom imati isti mir u srcu – to je baš potrebno i teško postići.

Neke Crkve imaju baš puno novca. I baš veliku krizu vjere. Katolička Crkva u Njemačkoj, na primjer. Pisalo se i na ovom portalu o teškoćama u Njemačkoj. U 2016. godini u Njemačkoj je zatvoreno 537 župa, a od 1996. zatvoreno ih je preko 3000. Sve je manji broj primljenih sakramenata. Katoličkih brakova je u usporedbi s tom 1996. pa 2016. – dvostruko manje. Ukupan broj katolika je oko 23,6 milijuna, evangelika 21,9 milijuna. Općenito postotak kršćanskih vjernika kontinuirano pada. Njemačke kršćanske crkve su pak 2017. godine neovisno od prihoda crkvenih poreza, primili državna sredstva u visini od 538 milijuna eura. Ovdje se radi o prihodima koje je država oduzela crkvama pa se obvezala na isplaćivanje odštete. Nešto slično imamo i kod nas, gdje se iz proračuna isplaćuje i veći dio novca otete imovine Crkvi u vrijeme Jugoslavije. Inače, u Njemačkoj Katolička Crkva je 2016. od poreza primila 6,15, a Crkve reformacijske baštine 5,45 milijardi. Što se tiče Njemačke – novca nikada više, vjernika nikada manje, možemo zaključiti. Trebalo bi istražiti kakva je situacija i u drugim državama. Naravno da bi trebalo provesti dubinska istraživanja i studiozno pristupiti ovoj problematici. Zašto se ljudi udaljuju od Crkve danas? Nije tako svugdje, ali imamo takvih primjera. Ja pak volim stvari dosta pojednostaviti. Dopustite mi iznijeti neko svoje razmišljanje. Možda bi sukus bio sljedeći: što je veća frka veća je mobilizacija i autentičnost, što je veće bogatstvo veća je mlitavost.

Hladna dvorana u Klani

Košarku igram nekih 23 godine u KK Kastav u a2 ligi Zapad. Prije desetak i više godina mi u pitoresknom gradiću Kastvu nismo imali dvoranu. Imali smo šumu i divlje pse koji su trčali tom šumom. Pokoju zalutalu isto tako divlju svinju koju sretnete kada uđete par kilometara u šumu. I malu dvoranu „Vidikovac“ koja nije dostatna ni za odbojkaški teren, a kamoli košarkaški. Tada smo nekoliko sezona trenirali u Klani. Neka mi ne zamjeri nitko, ali to je bila prava horor sportska priča. Da danas tamo odvedemo klince na trening, dobili bismo, ne prekršajne, nego kaznene prijave i neki bogati roditelj odvjetnik bi trenera stavio u zatvor. Prvo, vozili smo se „Plavom pticom“, kombijem koji je samo nalikovao na prijevozno sredstvo. Prastari Citroen, izlinjale plave boje, izgreban na ne više od petnaestak mjesta i udaren lagano ne na više od pet mjesta. Poderanih sjedala iz kojih je virila spužva formirajući razne mahom zastrašujuće oblike. Zavisno od vaše mašte mogli ste u tim oblicima svašta prepoznati. Uglavnom, ta „Plava ptica“ nalikovala je na sve više nego na normalno prijevozno sredstvo. Definitivno po današnjim parametrima nije vozilo s kojim košarkaški klinci idu desetak kilometara na trening. Sjećam se kako nam je znao otpasti auspuh, pa smo ga žicom vezali i – nastavili. Dvorana? Zahvalni Bogu da možemo trenirati u normalnoj velikoj dvorani. E sada, veličinom normalnoj dvorani, a svim ostalim – nenormalnoj. Klana je malo mjesto blizu slovenske granice. Brdskim područjem je odvojeno od Kvarnera pa su zime ovdje vrlo oštre. Zanimljiva je činjenica da kada je vani bilo -12, u dvorani je bila temperatura oko ništice ili malo u minusu. Znali smo zateći sige u kutovima dvorane. I u tim teškim situacijama mi smo najbolje trenirali i postizali najveće uspjehe. Baš te teške priče rađale su čistim emocijama, potpunim predanjem. Tuširanja u hladnoj vodi i mladenačko glupiranje nepopuštanja jer nitko nije htio biti „taj“ koji će prvi odustati i pobjeći u zagrljaj ručnika. Iz takvih luđačkih sezona malog Kastva su izašli veliki košarkaši. Iz malog kluba koji se “hranio” jednom osnovnom školom trener Tončinić i Pavić kasnije pa opet Tončinić stvarali su neke Bubniće, Vrkiće, Vrbance, Štembergere, Legoviće, Lipovščake, Staniće, Barnjake, pa i nas koji nismo prvoligaški ili europski košarkaški, ali nam je taj sustav dao ono nešto jako vrijedno – dao nam je smisao borbe, ne odustajanja. Nama je tako prirodno bilo gledati dokumentarce o treniranju Dražena, Janice i Ivice. Blisko nam je to bilo.

Danas imamo modernu dvoranu. S podnim grijanjem. Sa svim mogućim uvjetima. Pa treneri trebaju biti mađioničari ne bi li motivirali svoje košarkaše ono, da dođu na trening. Nema više Dražena i njegove generacije. Klinaca koji će biti ponosni na ožiljke od treniranja, bacanja za loptom. Danas klinci s iznimnim talentom radije biraju klošariti nego umnožiti svoje talente i ostaviti trag u svom životu. Ne smijemo generalizirati, ali ovakav je otprilike trend.

Kaže mi jedan učenik: “Profesore, prijatelj mi se ne želi bacati za loptom da si ne raspara nove tajice.” Misli mi upadnu u neki košmar. Gledam ih i slušam. Sve mi je tako strano. Junaci Pavlove ulice su jako daleko. Došle su neke nove zgrade, neki novi klinci. Neke nove priče. S muškim tajicama. Kao da idemo u rat, a ne na košarkaški trening. Ona pozitivna nestašnost zaspala je zarobljena tehnologijom u nutrini djece današnjice. Imamo uvjete. Ali, kao da nemamo strasti i predanja. Mnoga igrališta, barem u Rijeci, imaju sjajne mrežice i divne koševe. I zjape prazna. Možda neka umjetnička instalacija koja podsjeća na davnu prošlost. Samo da to isto ne doživimo i s Crkvom. Uljuljkani u vlastite samodostatnosti i financijske sigurnosti mogli bi se neki opasno približiti onim slikama crkava koje su postale skladišta u posrnuloj Europi. Ono, prije šest mjeseci svetohranište sa živim Isusom, a danas konjušnica. Naravno, krivi su uvijek drugi. Jer kako sebi priznati da si sam uzrokovao, barem dijelom, početak raspadanja? Blagostanje ti često stavlja mrene na oči i otima ti bistrinu pogleda. Ne vidiš oluju koja se sprema na obzorju. A za oluje se ipak treba pripremiti.

Pesimizma ne bi smjelo biti. Znate li zašto? Radi Isusa, dakako. Jer je on obećao da Crkvu njegovu ni vrata paklena neće nadvladati. Sva sreća na Gospodinu. Jer da je na nama čuvati njezinu stabilnost – otišlo bi sve u prašinu odavna.

Crkva u Hrvatskoj

Crkva u Hrvatskoj si ne smije dopustiti da postane poput one u Njemačkoj. Koja je puna novca, a prazna od svega drugoga. Kako čujem od ljudi s terena, nije mnogo drugačije ni u susjednoj Sloveniji. Sveti Ivan Pavao II. je baš želio da Hrvatska uđe u Europsku uniju. Papa Ivan Pavao II. je jasno vidio sve nedaće s kojima se Crkva susretala i s kojima će se susretati u svojoj budućnosti. Još je tada ovaj svetac upozoravao što će se dogoditi ako se ne vratimo Kristu. Crkva ovog vremena se mora okrenuti čovjeku. U mnogim našim biskupijama i župama se tako i radi. Sisačka biskupija organizira i pomaže svoje siromašne studente. Prije nekoliko dana Varaždinska biskupija je sakupila preko 30 tona hrane za potrebite. Nedavno su se uredili domovi za siromašne studente i djecu bez roditelja. I kod nas u Riječkoj nadbiskupiji se mnogo čini na ovom području od doma za majke i djecu žrtve obiteljskog nasilja preko hospicija, prihvatilišta za beskućnike pa akcija Caritasa. Mnogi, baš mnogi naši biskupi su otvorena srca i stvarno pomažu i izgaraju za svoje vjernike. Nedostaje nam još više transparentnosti. Tu nam svima za primjer može biti Dubrovačka biskupija koja uredno svake godine u lipu objavi u što troši novac. I neke druge biskupije idu za ovim primjerom i to je baš dobro. Takve stvari vraćaju povjerenje ljudi. Treba se odlučno boriti protiv duha materijalizma koji nas ne smije zarobiti u Crkvi. Neki su se tu malo pogubili.

I svaki oblik pedofilije i drugih nastranosti odmah čistiti. Sve ono što se gura pod tepih samo stvara “plutajuću minu” koja kada “pukne” imat će nesagledivo teže posljedice nego da se odmah priznaju promašaji i očiste od pogubljenih ljudi koji se ne žele pokajati. Tu imamo još dosta prostora za napredak. Ali, bit će i to dobro.

Crkva mora proći fazu svoga čišćenja. Njezin Utemeljitelj to dopušta da se tako osnažena može nositi sa svim onim što Crkvu čeka. U ne tako dalekoj budućnosti. Na svakome od nas je pitanje što ću ja sam učiniti? Kako ja sam živim? Što ja sam činim za dobro svoga bližnjega. Koliko sam ja vjeran evanđelju? I trudim li se ja više svidjeti ljudima negoli Bogu o čemu isto govori Biblija. Vjerujem da mi laici imamo snage kapilarno djelovati. Sami potaknuti i organizirati brigu za mnoge stare i nemoćne koji nas okružuju. Vjerujem da se mi laici, od pukih promatrača, od upiratelja prsta u druge, možemo pretvoriti u one koji će drugima ipak pružiti – ruku. Ruku pomoći. Vjerujem da se u našim ulicama mogu susjedi skupiti i neki bunker automobila napuniti potrepštinama za tamo nekog udaljenijeg svog sugrađanina. Ne možemo uvijek razmišljati samo o onima gore, nego hajmo mi vidjeti što ja, ti, mi možemo učiniti. Možemo potaknuti jedni druge na sakramentalni život, na svetu euharistiju i na ispovijed.

I na kraju. Mudro bi bilo primijetiti: da, potrebna nam je infrastruktura. Potrebne su nam lijepe dvorane i pastoralni centri. Veličanstveni hramovi. No, sve to nam je potrebno samo i jedino radi – čovjeka. Da taj čovjek može rasti u odnosu prema svom Bogu. Jer, ako ne budemo imali ljudi, onda niti jedna naša građevina više nema svoj smisao. Zato nekako ja držim da je mudrije ulagati u čovjeka negoli u zidove.

Marin Miletić | Bitno.net