U većini država na svijetu društvo se s posebnim pijetetom odnosi prema svojim veteranima. Branitelji tako uživaju najveća prava, kamo god da dođu uvažava ih se i poštuje. Prepuštaju im se prva mjesta na raznim događajima, poziva ih se da govore o tim danima kada je u njihovoj krvi i trpljenju rođena sloboda. Njihova djeca su ponosna što su im očevi i majke bili branitelji.

U Kongresu SAD-a sjede 82 američka ratna veterana. Tako se to radi u državama gdje se ispravno vrednuje uloga veterana. Branitelji su ljudi koji su toliko voljeli svoju zemlju da su bili spremni sve izgubiti za njezinu slobodu. Zato mudri ljudi shvaćaju da je dobro imati branitelje blizu vlasti i blizu centara moći jer je to garancija čistoće svega onoga što njima prolazi kroz ruke.

Tako vam je to u većini zemalja. Brine se o svojim veteranima. U većini, ali ne i u Hrvatskoj…

U našoj državi, politici i dijelu medija baš je stalo pumpati atmosferu u kojoj je Hrvatska talac braniteljskih prava. Koje li nazadnosti i netrpeljivosti ideoloških boraca današnjice. Oni koji su možda na referendumu 1991. glasovali protiv slobode naše zemlje, oni koji su bili za ropstvo, a čim se zakuhao rat pobjegli iz zemlje. Ti i takvi, kako se čini, toliko su godina kasnije najglasniji u orkestriranoj pljuvačnici na hrvatske branitelje.

Posljednjih dana hrvatsku javnost zaokupila je informacija o zapošljavanju hrvatskih branitelja. Školama je dana uputa kojom se pojašnjavao određeni dio Zakona o hrvatskim braniteljima. Prema navedenome, prednost pri zaposlenju na poziciji ravnatelja škola imali bi hrvatski branitelji, ratni veterani, djeca stradalih i nestalih branitelja, hrvatski ratni vojni invalidi, ratni dragovoljci, članovi obitelji stradalog ili nestalog hrvatskog branitelja. Naravno, zdrava pamet ti govori da se radi o slučajevima gdje su ti heroji kvalificirani. Ne bi mogao, na primjer, pekar ili branitelj bez kvalifikacija postati ravnatelj gimnazije. Ili bi branitelj imao prednost pred nekim doktorom znanosti s višegodišnjim iskustvom u prosvjeti? Naravno da ne bi. No čim se spomenu branitelji – jurišnici krenu s agresijom. Oni baš valjda misle da je cjelokupna hrvatska javnost imbecilna i da će povjerovati njihovim obmanama.

Informaciju o pravu zaposlenja na nož su dočekali svi lijevi mediji koji već tradicionalno pokazuju potpunu netrpeljivost prema vjeri, Crkvi, religiji uopće. Jedna od njihovih važnijih “crvenih krpa” je definitivno nikada prežaljena pobjeda hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom Hrvatske. Smijem li reći, toliko godina nakon “Juge”, oni i dalje suze rone za svojom raspalom jugoslavenskom tvorevinom. Znam da ovo zaista može strašno zvučati, ali kako drugačije protumačiti činjenicu da svaki put kada društvo želi na ispravan način vrednovati ulogu hrvatskih branitelja, pojave se ti kritičari koji koriste sva raspoloživa sredstva, dozvoljena i nedozvoljena ne bi li osujetili ove plemenite namjere. Ministrica Divjak se posipa pepelom, poncijevski pere ruke i hitno se trsi riješiti situaciju. U čiju korist, već je pokazala. Riješiti ju, dakako, ne u svrhu pomoći braniteljima.

Ljevičarski ideološki borci su toliko agresivni preko svojih poltronskih medija da na svaki njihov pucanj onaj tko nije uronjen u istinu baca se u lokalno žbunje, ako već ne može i danas sebe ostvariti kroz “Minhensku bojnu”. Braniteljima se stalno pokušava oduzeti i zrno digniteta. Možete li u paralelnom univerzumu samo probati pomisliti što bi se dogodilo s onima koji bi bacali “drvlje i kamenje” na partizane tamo negdje 1965. godine? U koju raku bi bili bačeni, koji krš bi im popunile kosti? Bogu hvala, danas se različitost stavova ne mjeri svirepim egzekucijama, kao što se činilo tada, ali vidljiva je anomalija da su i danas oni nedodirljivi, ti samoprozvani polubogovi partizani, dok se hrvatske veterane cipelari. Kada ih se ne zakopava po livadama bez obilježja.

Nedavno sam razgovarao s herojem Domovinskog rata pukovnikom Damirom Radnićem. Zapovjednikom HOS-a obrane Bogdanovaca. Radnić je s momcima imao neku turneju predstavljanja istine o Vukovaru i Domovinskom ratu po Australiji. Ne brinite, nikakve čekove ovi momci nisu skupljali. Pa ih tako nisu mogli niti slučajno izgubiti putem. To su momci od časti. Tako su i ratovali. Takvi su i u miru. Radnić mi priča o poznatom spomeniku braniteljima u Sydneyu. Iako Australija ne poznaje rat kao mi, oni su imali potrebu obilježiti stradavanja svojih vojnika diljem svijeta. Veličanstveni spomenici, manifestacije iznimne produkcije, organizirano dovođenje djece osnovne i srednje škole, studenata, da svi uoče herojstvo australskih vojnika. I tako uredno rade godinama i godinama, u školama i po svojim trgovima. Mene žalosti što se puno više pažnje pridaje ratovima prije Domovinskog rata. Kao da su nam ti ratovi donijeli što osim tuge i boli. Nesporna je činjenica naša uloga u borbi protiv fašizma i nacizma. No, isto tako, nesporna je činjenica da je Hrvatska, moderna, samostalna i slobodna država nastala na žrtvi i herojstvu branitelja Domovinskog obrambenog rata koji se vodio baš protiv Jugoslavenske narodne armije, dijela pobunjenog srpskog stanovništva i četnika što domaćih, što uvezenih. Ukratko: protiv komunista i fašista.

Zakopaju te u hrpu zemlje bez križa i obilježja

U srijedu 23. svibnja na Twitteru je objavljen jedan tweet. 56. samostalna bojna HV Kutina objavila je fotografiju livade, pazite, livade s grobnim humkom. Citirat ću branitelje: “Gospodo, sram vas bilo!!! Ovako se pokapaju hrvatski branitelji u Općini Udbina. Socijalno je vodilo pokop Josipa, branitelja, kojemu je životni put bio trnovit. Pokopan bez križa, bez svećenika, bez osmrtnica… da se smanji trošak državi.”

Budući da imam puno prijatelja hrvatskih branitelja, a neki su umrli, te sam sudjelovao u organizaciji pogreba, ovo me jako pogodilo. Prema našim zakonima branitelj ima pravo na počasni vod, ima pravo na dostojanstven pogreb. Odmah sam iskopao e-mailove i kao novinar poslao upit mjerodavnima. Odgovorila mi je stanovita Marina Gučanin, vrlo brzo, kroz nekoliko sati. U pismenom očitovanju mi je napisala kako je pokojni Josip uistinu bio hrvatski branitelj, ali da taj podatak oni nisu imali. Tako gospođa piše da je pokojni branitelj bio štićenik CZSS Gospić podružnice Korenica i da ni oni nisu znali da se radi o hrvatskom branitelju. Općina Udbina se očitovala da nema nikakve veze s ovim slučajem, te da je propust ipak ispravljen, iako, eto, priznaje, da se propust dogodio. Gospođa Gučanin mi je poslala fotografiju posljednjeg počivališta hrvatskog branitelja Josipa Remenara koji je sada barem dobio križ i dostojanstveno grobno mjesto.

Foto: Grob Josipa Remenara u Udbini prije i nakon intervencije drugih hrvatskih branitelja

Ova situacija tako plastično govori o nečemu što se događa u našem društvu. 70 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata u našem su društvu na pijedestalu ljudskih polubogova partizani i svi njihovi drugovi. Na svaki pokušaj zatiranja, prljanja njihove, treba reći, značajne povijesne uloge, dižu se svi besmrtni prvoborački jurišnici. U to isto vrijeme negdje u osami, sam i zaboravljen, bez časti i ugleda, bez mirovine od koje bi živjeli i njegovi nasljednici, prezren i ostavljen umire hrvatski branitelj Josip Remenar. Biva zakopan na livadi.

Livadi divljeg cvijeća, trnja i šikare. I ostao bi tu ušavši u raspadljivost ovoga svijeta da nismo vidjeli što se događa i reagirali. Sva sreća pa će jednog dana pred pravednim jedinim Sucem Isusom Kristom zlo ustuknuti, a dobro nadvladati.

Nama je svima učiniti ono što možemo, da se pravilno vrednuje žrtva hrvatskih branitelja. Jer na žrtvi branitelja u Domovinskom ratu nastala je slobodna i demokratska država. Zato bi budućnost našeg naroda trebalo graditi upravo na zajedništvu i pobjedi branitelja devedesetih godina nad agresorom – Jugoslavenskom narodnom armijom i četnicima. Niti jedan hrvatski branitelj nigdje u ovoj zemlji ne bi smio biti zaboravljen, ni za života, a kamoli nakon smrti. Neka im je vječna hvala i slava. Heroji naši.

Marin Miletić | Bitno.net