Naše društvo godinama posrće u teškim podjelama i u pogledu NDH i stavova koje kao pojedinci imamo prema tom razdoblju hrvatske povijesti. Laganu histeriju i povijesne manipulacije odlučio je presjeći sam – kardinal.

Za neke je gordijski čvor zvan NDH sada napokon razriješen. Mačem istine s vrha tornja zagrebačke prvostolnice otišla je poruka o nevaljalosti NDH. Iako, treba napisati, to je jedna komplicirana i nejednostavna tema. Možda nije najpravednije iz današnje perspektive olako etiketirati cijelu tu priču.

Zašto, pitate se?

Prvo, Hrvati su bili teško ugnjetavani u razdoblju prije stvaranja NDH. Represalije koje smo mi kao narod trpjeli su jednostavno – užasne. I baš u takvom kontekstu dolazi ideja stvaranja neovisne Hrvatske. No, vrlo brzo, kao što ćete pročitati u daljnjem tekstu, Stepinac kao i mnogi drugi shvatili su da NDH nikako nije ono što su Hrvati željeli i očekivali: slobodna država za sve njezine građane. Možda je najbolnija istina u tome da su tada Hrvati morali birati između dva zla: komunističkog s jedne strane i onih snaga koje su komunizam predstavljale i fašizma i nacizma s druge strane koji je ista svirepa zlikovačka ideologija. Taj treći put, ta “sredina”, dogodila se tek početkom devedesetih s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom koji je uspio pomiriti nepomirene i ostvariti vjekovnu težnju hrvatskog naroda – slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku. Možda će ovaj kardinalov potez ipak pridonijeti osudi zločina i s jedne i s druge strane, fašističkih i komunističkih. Možda napokon izađemo iz labirinta naše teške povijesti i očišćeni od njezinih utega krenemo graditi zajedništvo u ovom vremenu u kojem nam je dano živjeti.

Vratimo se našoj glavnoj temi. Iako je upitno je li stavio pravu stvar na baš pravo mjesto, kardinal Bozanić je zajedno sa svojim suradnicima na Dan sjećanja zasigurno pogodio bit i poslao poruku „urbi et orbi“. Da podsjetim, na Dan sjećanja na žrtve holokausta preko južnog tornja zagrebačke katedrale spušten je ogroman natpis na hrvatskom i hebrejskom, dugačak 50, a širok 8 metara na kojem uz natpis “Dan sjećanja na žrtve holokausta” stoje i riječi iz Knjige proroka Izaije (56,5). Valjda je ta poruka bila dovoljno velika da je vide svi razumski svećenici i laici.

“Podići ću im u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime… dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno.“

Tako je naš Kardinal osudio ustaške zločine i ogradio se od veličanja ustaštva. Uzoriti je jasno poslao poruku što vrh Katoličke Crkve misli o NDH kada je rekao da veličanje NDH nije kršćanski. Kardinal se nije libio povezati grozu pustoši Auschwitz i hrvatski logor smrti Jasenovac: “Za Dan sjećanja na žrtve holokausta izabran je 27. siječnja, dan oslobođenja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, simbola svih nacističkih i fašističkih logora širom Europe, pri čemu mi trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi”, rekao je kardinal Bozanić, te upozorio sve nas da budemo „svjesni snage zla“.

Hrabro je nadodao kako i potomcima počinitelja zločina NDH treba „pročišćenje istinom“.

“Neprihvatljivo je dopustiti danas bilo koji oblik antisemitizma. Nama kršćanima sasvim je jasno – kako je rekao i papa Franjo – da kršćanin ne može biti antisemit. Kršćanstvo i bilo koji oblik mržnje prema čovjeku i drugom narodu, jedno drugo isključuju”, jasno je cijelom hrvatskom društvu objasnio kardinal Bozanić.

Sjetimo se samo Stepinca, blaženika koji je tada Paveliću pisao prosvjedna pisma protiv ubijanja 260 Srba kod Gline za vrijeme NDH. Možemo otići i nekoliko godina unatrag da budem još precizniji. Stepinac se isprva, kako se čini, oduševio idejom slobodne Hrvatske i ostvarenja vjekovne težnje našeg naroda za slobodom i samostalnom državom. Ta tko ne bi dijelio to oduševljenje, pogotovo nakon svog zla koje je naš narod trpio u raznim tiranijama. No, kao kod nekih falših ljubavi, otrježnjenje stigne vrlo brzo. U Stepinčevom slučaju to se dogodilo nakon – točno 34 dana. Trideset i četiri dana su trebala Stepincu da shvati svu strahotu NDH koju je ljudima donio režim. Momentalno je pisao prosvjedno pismo Paveliću zbog strijeljanja 260 Srba kod Gline i time je Stepinac otvoreno krenuo u protivljenje ustaškom režimu.

Stepinac je od tada krenuo u borbu protiv poltronske vlasti koju su predstavljali dvojica omanjih muškarca čudnih sklonosti i odvratne zloće – Hitler i Mussolini. Stepinac je tu borbu vodio mudro, kroz planiranje i spašavanje Srba i Židova. S one stolice s koje je mogao to najbolje raditi – one nadbiskupa zagrebačkog. To što neki i danas ne žele prihvatiti da je Stepinac mogao puno više napraviti s takve “funkcije” u spašavanju ljudskih nevinih života, kao nadbiskup, negoli bi to mogao u šumi jurišajući s puškom na Nijemce – to nije naš problem. Mogao bih reći da je zastupanje ovakve teorije u najmanju ruku – baš bedasto i površno, da ne napišem zločesto. Ljudi koji vide širu sliku, znaju i u ovom slučaju da bi Stepinac kao još jedan partizan od tisuće njih imao vrlo mali učinak u spašavanju ljudskih života. Ali, Stepinac kao nadbiskup Katoličke Crkve u Hrvatskoj u tim tamnim noćima – e tu je on mogao i tu je i mnogo učinio.

Pisao sam i govorio na mnogim mjestima i tome. Nepuna dva mjeseca od početka rata posve se udaljio od sistema: počeo je pisati pisma ministru unutarnjih poslova Artukoviću, ali i poglavniku Paveliću da promijene odnose prema Židovima. Kasnije slijedi cijeli niz prosvjednih nota, poslanica i propovijedi protiv režima i njegovih metoda koji su dostupni i danas svakom prosječnom korisniku interneta. Jednako tako dostupno je i na stotine dokumenata istaknutih Židova, vrhunskih povjesničara, stručnjaka o holokaustu koji ističu nemjerljiv doprinos Stepinca u spašavanju Židova i Srba tijekom trajanja Nezavisne Države Hrvatske.

Ovdje svakako valja spomenuti i Židovku Esther Gitman koja je doktorirala na prestižnom američkom sveučilištu na temu “Spašavanje Židova tijekom Nezavisne države Hrvatske”. – “Pregledala sam preko 30.000 dokumenta, kopirala preko 5000 i svi tragovi uvijek su me vodili samo do jednog imena – Stepinac, dok nisam povezala: pa to je zagrebački nadbiskup!” istaknula je ova doktorica povijesti rezimirajući u jednoj rečenici sadržaj svog doktorata. Nacisti i ustaše bili su jako ljuti na Stepinca, život mu je bio u opasnosti. 1943. Stepinca je bilo strah da će poginuti, nije se bojao za sebe, već za sve one koji su bili pod njegovom zaštitom. Smatrao je da će hrvatski narod godinama patiti zbog toga što su ustaše činile. Vrijedi istaknuti kako je Stepinac spasio Zagreb od razaranja. Naime, uspio je preko diplomatskog zbora Svete Stolice kontaktirati saveznike i odgovoriti ih od namjere da bombardiraju Zagreb, ističe dr. Gitman. Upravo je Dalia Ofer, slavna izraelska povjesničarka holokausta, poticala dr. Esther Gitman da objavi ova istraživanja o spašavanju Židova za vrijeme NDH.

Naš profesor, pok. Branko Polić, također Židov rođen davne 1924., svjedoči o Stepincu riječima:

“Kada je bio najveći udar, mi smo znali, može nas spasiti samo – Stepinac.”

Mora se istaknuti da je šezdeset pisama preživjelih Židova poslano u Yad Vashem tražeći da se Stepinac proglasi pravednikom među narodima. Kada sam boravio u Yad Vashemu, nekoliko dana na edukaciji i u prijateljskim razgovorima sa židovskim rabinima, shvatio sam koliko njih ustvari poštuje Stepinca. Hrvatsko-izraelsko društvo je dva puta donijelo odluku da Stepincu daju naslov “pravednika”. Neki koji su manje učinili od Stepinca proglašeni su pravednicima. Postoje brojna svjedočanstva o svetosti i dobroti Stepinca, čak i srpskih pravoslavnih svećenika poput Jovana Nikolića. Postoje dokumenti koji pokazuju mnoštvo Stepinčevih intervencija u zaštiti Srba, Židova, djece. Svima je moguće dobiti na uvid Stepinčeve propovijedi u kojima jasno osuđuje ustaški režim, u kojima ističe da postoji samo jedna rasa – rasa ljudi čiji stvoritelj je Bog. Stepinac je spasio na tisuće nevinih Srba, Židova i ostalih ugroženih skupina. I sve je to do sada trebalo biti dovoljno da Stepinac jednom zauvijek prestane biti kamen spoticanja među ljudima različitih nacionalnosti i ideologija. Međutim, nije.

Bozanić i Stepinac svjedoče o istome

Dvojica nadbiskupa, svaki u svom vremenu, svjedoče: NDH nije naša priča! Ona, kršćanska priča u smislu čistoće, ljubavi prema svakom čovjeku i nečinjenju zla nikome. Opskurnim portalima, „stručnim“ analitičarima na Facebooku, ali i mnogima drugima – svima im je zajedničko: zgražanje, vika, negodovanje. Kao što je Stepinac tada postao izdajnik za ustaše, a komunistima nikada i nije mogao biti prijatelj, danas je i naš kardinal Bozanić mnogima stao na proustaški žulj.

Podsjetimo se što je sveti Ivan Pavao II. govorio nama Hrvatima 1994. godine. Papa je prilikom svog prvog posjeta Hrvatskoj progovorio o potrebi “kako je nužno promicati kulturu mira nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti”.

“Ta kultura ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Ta je kultura sposobna odgojiti velike i plemenite duhove koji su svjesni da se rane proizvedene mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego upravo terapijom strpljivosti i balzamom praštanja: oproštenja koje treba tražiti i pružati poniznim i plemenitim velikodušjem”, rekao je Papa u govoru zračnoj luci.

Dragi čitatelju, tom zdravom domoljublju trebamo i mi težiti. Ne bismo si smjeli dopustiti na oltarima naših idola žrtvovati bogoljublje i čovjekoljublje. Ako ljubimo svakog bližnjega kao sebe sama, a nikoga kao svoga Boga, onda ćemo moći već ovdje na zemlji graditi i našu domovinu zemaljsku u dobru, miru i blagostanju. Kao nesavršeni predokus one vječne savršenosti u koju se ufamo doći nakon što prođemo kroz vrata smrti.

Marin Miletić | Bitno.net