Je li Greta Thunberg uistinu smišljen projekt određenih skupina koje se žele izboriti na polju tržišne utakmice u ogromnom bazenu „zlatne koke“ zvanom ekologija? Jesu li njezini roditelji grubo pogriješili dopuštajući da baš njihovo, kako saznajemo, bolesno dijete bude nova ikona ekološkog pokreta na razini svijeta? Što s onim znanstvenicima, a nije ih malo, koji tvrde kako globalno zatopljenje uopće nije posljedica ponašanja čovjeka? Nisam siguran u navedene teorije. No siguran sam da je šteta da ekologiju svojataju samo neke interesne skupine i siguran sam da bi ekologija trebala biti iznad svakog oblika politikantstva.

Je li naš problem taj što Kina, Indija i Afrika ne vide ekološku krizu ili je ne žele riješiti onako kako se oko toga, na primjer, trudi Europa. Argument nekih koji tvrde da se mi ne bismo trebali brinuti o Zemlji i dizati ljestvicu visokih ekoloških standarda ako neke druge velike zemlje drugih kontinenata to ne čine izgleda mi vrlo površan. Povukao bih paralelu s onom biblijskom slikom razmetnog sina. Kad se pali sin obratio i vratio kući, stariji se nije radovao „novom“ bratu, nego kao da je žalio za samim sobom, što i on sam nije išao na kurve i kocku pa da i njemu bude oprošteno. Nameće se pitanje je li on uopće živio s Tatom jer je to htio, jer je bio oduševljen biti u takvoj i tolikoj milosti ili je ipak imao i sam svoje računice koje su se raspršile na prvom jačem vjetru kao što latice maslačka lete kamo god ih vjetar nosi.

Mi kršćani živimo ideale jer držimo da to jest ispravno. Pa suludo je reći da ako je većina amoralna, zašto bih se ja trudio biti čestit? Tako ja gledam i situaciju sa stvorenom prirodom. Za priče oko Kine, Indije, Afrike… neka se brinu oni kojima je dan teret to nositi. Ja sam pak odgovoran prvo za sebe, zatim za svoju obitelj pa svoj grad i domovinu. Tu živim svoje kršćanstvo. I u ekologiji. U brizi o stvorenom svijetu kojemu ja nisam gospodar nego mudri upravitelj kako nas poučava Biblija i Učiteljstvo Crkve.

Komunistička zastava na ekološkom prosvjedu

Prošli tjedan se dogodio prosvjed za očuvanje planeta u Rijeci. Na čelu tog prosvjeda razdragano je mahao neki mladac komunističkom zastavom. On naprijed, a iza njega skupina od stotinjak mahom mladih ljudi željnih akcije koja bi učinila nešto više u očuvanju planeta. Ako je tko za akciju i za buđenje mladosti iz mrtvila onda definitivno i sebe vidim u toj i takvoj skupini ljudi. No ne mogu reći da mi nije bilo žao gledati mladog čovjeka kako maše zastavom koja predstavlja jedan sustav odgovoran za smrt milijuna ljudi. U našoj domovini je ta zastava simbol onih koji su ubili bez suđenja više od 500 katoličkih svećenika i časnih sestara. No, pustimo sada tu situaciju, vratimo se drugoj vrsti ekologije.

Primjer mladića i komunističke zastave ustvari pokazuje kako ekološki pokret treba sačuvati od prljanja. Pa sustav koji je stajao iza te zastave je u Rusiji, Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Kini, Koreji, Jugoslaviji i svim drugim komunističkim zemljama kroz svoju tešku industriju i nebrigu za Zemlju baš puno učinio u trovanju tog istog našeg planeta! Kojeg li oksimorona! Ne želim niti razmišljati što bi se dogodilo da je ovaj ili neki drugi mladić protestirao šezdesetih godina ispred neke tvornice, ispred bakarske koksare ili Urinja? Ljudi su na Golom otoku završavali i zbog puno minornijih stvari.

Laudato si

I što bi onda trebali katolici? Kako se odnositi prema ovom našem jedinom stvorenom planetu? Bismo li trebali više osluškivati poruke svoje Crkve? Tako je papa Franjo napisao encikliku Laudato si koja napokon, dopuštam si reći, stavlja i ekologiju i brigu o planetu u centar katoličke teologije. Zemlja je shvaćena kao zajednički dom cijeloga čovječanstva i svih stvorenja. No i Zemlja kao takva ne može se gledati samo pod prizmom ekologije kao takve, jer je njezina stvorenost puna dublja od ove površne.

Papa Franjo tako piše da ova Zemlja „jeca zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog stavio u nju”. Odrasli smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati je do mile volje. Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu, ranjenom grijehom, očituje se također u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i živim bićima. Zbog toga se među najzanemarenije i najzlostavljanije siromašne ubraja naša potlačena i opustošena Zemlja…

Papa Franjo tako sve nas podsjeća još na riječi Pavla VI. koji se osvrnuo na ekološku problematiku predstavivši ju kao „dramatičnu posljedicu“ nekontroliranog čovjekova djelovanja. „Nepromišljenim iskorištavanjem prirodnih dobara, on riskira da je uništi te riskira da i sam postane žrtvom tog srozavanja“ (usp. Apostolsko pismo Octogesima adveniens 1971.). Tadašnji papa je govorio i pred UN-om „pod utjecajem industrijske civilizacije…” dođe do prave ekološke katastrofe, ističući „hitnost i nužnost radikalnog zaokreta u čovjekovu ponašanju“, jer, „zadivljujući znanstveni napredci, zapanjujući tehnološki izumi, čudesni ekonomski rast, ma koliko veliki bili, ako nisu združeni s istinskim društvenim i moralnim napretkom, na kraju će se okrenuti protiv čovjeka“. Sveti Ivan Pavao II. je pozvao na globalno ekološko obraćenje. I danas odzvanjaju riječi svetog Ivana Pavla II.: „Ekološka kriza je kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka.“

Papa Franjo tako piše kako je i papa Benedikt jasno progovorio o zaštiti okoliša kada nas je pozvao da prepoznamo kako je prirodni okoliš pun rana koje smo mu zadali svojim neodgovornim ponašanjem. Franjo ide dalje pa navodi i misli patrijarha Bartolomeja koji je govorio o nužnosti da se svi pokajemo zbog svojeg lošeg postupanja prema planetu, pozivajući vjernike da priznaju grijehe protiv stvaranja: „To što ljudi uništavaju biološku raznolikost u Božjem stvaranju; to što ljudi ugrožavaju cjelovitost Zemlje i pridonose klimatskoj promjeni lišavajući zemlju njezina vlažna područja; to što ljudi truju vodu, tlo, zrak: sve su to grijesi.“ Papa Franjo u ovoj enciklici uzima za primjer svetog Franju Asiškog koji je posebno pokazivao brigu za Božje stvaranje i za najsiromašnije i odbačene. Papa Franjo tako piše da se u liku sv. Franje „vidi u kojoj su mjeri neraskidivo povezani briga za prirodu, pravednost prema siromašnima zauzimanje za društvo i unutarnji mir“. „Sveti Franjo je vjeran Pismu, predlaže nam da prepoznamo prirodu kao divnu knjigu u kojoj nam Bog govori i prenosi nam tračak svoje ljepote i svoje dobrote“, piše papa Franjo u Laudato si.

Odbacimo politikantstvo, brinimo se za planet

Bilo bi jako dobro da naši građani ne nasjednu na podvale onih snaga koji baš žive od organiziranja podjela unutar hrvatskog društva. Bilo bi jako dobro da borci za ekološka prava, a ima nas, ne dopuste politikantskim strujama da i ovako jednu plemenitu i vrijednu ideju teško osakate svojim ispadima mržnje ili proračunatošću koja nema plemenite temelje ni ciljeve. Baš bi bilo dobro da barem u zaštitu ovog našeg jedinog planeta stanu i lijevi i desni, vjernici i nevjernici i da kažu: dosta zagađenju. Radi djece naše, radi djece djece naše. Baš bi bilo dobro kada bismo barem na trenutak zaboravili pod kojim to zastavama stojimo i kada bismo barem na kratko mogli jedni prema drugima biti – ljudi. I onako, biblijski, mudri upravitelji stvorenoga svijeta.

Marin Miletić | Bitno.net