RAZLIČITOST I TOLERANCIJA

Marin Miletić: Ne dam(o) se u kutije

Zar nije lijepo moći piti kave s različitim ljudima?

Goto:screenshot

Kako živjeti vlastite ideale, a pritom ne negirati slobodu onog drugog? Kako iskrena srca prihvatiti osobu koju ti je Bog stavio u život, a koja ne gleda na taj isti život poput tebe? Teška su to pitanja. No, vjerujem da odgovori postoje. Puno puta sam meditirao i osluškivao Riječ Pisma one Isusove prispodobe milosrdnog oca. Oca koji udovoljava suludoj želji mlađeg sina i rasprodaje imanje i daje mu pola onoga što mu ustvari uopće ne pripada. Barem u tom vremenu. Mlađi sin je gramzivi pohlepni sin koji živi onaj “trenutak užitka”. Mlađi sin ne razmišlja o danima tuge koji uvijek neminovno dođu, o danima gladi i pada. Mlađi sin jednostavno uzima “sve ono što mu život pruža”, kako nam tepaju gurui današnjice u svojim instant receptima za ostvarenje lažne sreće. Stariji pak sin vjerno živi uz Tatu vjeran u svakom zakonu i zapovijedi. Pa ipak ova prispodoba ima sretan završetak za malog klošara, a tužan za pravednika. Iako, treba biti iskren pa reći da nemamo zabilježen nastavak priče. Možda je Tata nategao za uši pravednog sina i povukao ga “na svadbu”, uvukao ga u raj. Ono, možda mu je Tata rekao da je kršćanski biti sretan kada se spasi itko a kamoli vlastiti brat, a ne zavidjeti jer netko nije propao za vječnost.

Sjećate li se što se dogodilo? Razmetni sin je pao u blato i kako to već biva, prljavština te osvijesti da shvatiš koliko je lijepo ustvari biti čistim. Pa je krenuo Tati. Nakon što je sve rasfućkao na bludnice. Gore ne može. Tata ga je ugledao, potrčao mu u susret, ne docira, ne pametuje, već ga prihvaća ljubi, grli, vraća dostojanstvo i radi – feštu. Stariji pak pravednik je bio ljut čemu tolike strke oko palog brata i, piše Biblija, “ne htjede ući”. Stariji brat je imao sve, ali nije imao ono najbitnije – ljubavi. I zato je on taj koji je na kraju – gubitnik. Jesmo li mi poput ovog starijeg pravednog sina koji volimo drugima pametovati, koji ne prihvaćamo druge i drugačije? Koliko smo uopće, ako smo takvi, Isusovi? Kako ovu prispodobu primijeniti u svakodnevici? Zar nemamo i tu divne primjere u našim papama? Nije li sveti Ivan Pavao II., posjetio svog atentatora u zatvoru i oprostio mu? Nije li papa Franjo pao na koljena i ljubio noge vođama zaraćenih strana Sudana? Nije li Krist rekao Petru da spremi mač u korice jer tko se mača hvata, od mača će i stradati? Što se još treba dogoditi u glavama vjernika da spoznamo kako je to i naš put. Put opraštanja. Put mira. Put ljubavi.

Ljubiti različite

Kršćani, ne smijemo zaboraviti da bismo trebali biti otvoreni svakome tko želi naše društvo. Pa bi on gay, straight, vjernik, nevjernik, alternativac, elita, beskućnik ili imućnik, političar, radnik. Mi bismo trebali uvijek moći prihvatiti onog drugog. To su meni zamjerili neki SDP-ovci (i par pravednika iz mog dvorišta) kada sam popio kavu s Bernardićem i napravio selfie. Poprilično čudno, ako znate da sam pio kavu i fotkao se i sa županom Komadinom, gradonačelnikom Obersnelom, nekadašnjim šefom SDP-a Milanovićem, bivšim predsjednikom Josipovićem kao i mnogim drugima. Na koncu, pio sam kave i fotkao se i s predsjednicom Kolindom, Miroslavom Tuđmanom, Mladim Jastrebom Borkovićem, Damirom Radnićem, Damirom Markušem. Nekako mi se čini da sam kave pio i fotkao se s gotovo svim hrvatskim biskupima. S Dalićem i drugim trenerima. Kao i s nekim glazbenicima. Zar nije lijepo moći piti kave s različitim ljudima?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dio radikalne ljevice još živi u tami vlastite prošlosti i ne može (ne želi?) se nadići nad tim živim pijeskom u koji, koprcajući se, samo dublje tonu. Dobio sam stotine poruka podrške osoba diljem Hrvatske koji su bili zgroženi netolerancijom i isključivošću onih koji bi htjeli da se još više radikalizira ionako radikalizirana scena našeg društva.

Kada smo kod radikalizacije, apsolutno je neistinita navedena tvrdnja da sam ja glavni čovjek Željke Markić za našu regiju kao što je Novi list pokušao plasirati. S dotičnom sam se čuo tek nekoliko puta u životu, a kamoli insinuacija koja proizlazi iz tekstova da sam angažiran za politička pitanja ijedne stranke, uključujući i stran(k)u Željke Markić. Moja uloga u Hodu za život je isključivo podrška zalaganju za nerođeni život. To je toliko jasno da ne može biti jasnije. Naime, i „hodači“ i „nehodači“ za život slažu se, barem, u jednome: abortus sigurno nije opcija koju će bilo koja žena olako iskoristiti jer je jako teška i jako bolna, i to ne bez razloga, što nas opet vodi zapravo na početak, a to je – što je onda abortus ako je to već toliko, složit ćemo se svi, zaista težak postupak? Osim toga, kao vjernik niti mogu, niti želim drugačije nego podržati svako zalaganje za svaki nerođeni život, to je jasno i možda je nekima teže vjerovati, ali, postoje i toliki broj ateista, primjerice, kojima je abortiranje nerođenog djeteta jednako neprihvatljiva opcija. Vjerujem da je mnogim građanima, a napose vjernicima, baš potrebna i edukacija. Jer, usuđujem se napisati, kada svi vjernici unutar našeg društva abortus ne bi radili, abortusa praktički ne bi niti bilo.

Ne stavljajte nas u kutije

Zadnje na što bih se osvrnuo jest citiranje Vojka Brauta koji kaže da održavam „molitvene seanse“ po obrazovnim ustanovama. To zaista zvuči opskurno i neprijateljski i tu mogu reći samo jedno – otkad se vjeronauk održava u školama, za što se otvoreno zalažem i ja i to po uzoru na mnoge civiliziranije zemlje od naše poput Norveške, Austrije, Španjolske, Italije, Njemačke, Poljske, da, prije sata izbornog predmeta vjeronauka se može – pomoliti. Inače, u našem društvu vjeronauk postoji više od 200 godina. Da stvar bude simpatičnija, Braut ne zna da u jednoj Engleskoj se prije nastave u državnim školama uistinu provode – molitvene seanse. Općeniti, meditativni molitveni izričaji koje učenici i profesori mole – zajedno. Tamo njihovi ljevičari ne daju ostavke. Tamo su valjda napredni i moderni političari otvoreni i liberalni. Ovdje pak neki SDP-ovci kao da ne računaju na glasove kršćana ovog društva. Što im je donio ovakav radikalizam pokazat će izbori. Nevjerojatna je činjenica da takve osobe očekuju da će im povjerenje pokloniti ljudi koji se eto, isto tako druže sa mnom, a vode razne vjerske zajednice i neke druge priče ne samo na razini grada, već i mnogo šire.

Za kraj, kao pobornik tolerantnog društva različitosti u kojem svatko ima pravo zadržati i braniti svoje stavove, ali isto tako poštovati druge, bez obzira na njihove različitosti po bilo kojem pitanju pozivam vjernike i nevjernike na isto jer Rijeka se već naziva lukom različitosti, ali takva je i cijela naša domovina. Na cijeloj našoj zajednici, uključujući i mene, i vas, i naše političare, i naše vjernike muslimane, pravoslavce, židove, katolike, i naše ateiste, i naše pripadnike različitih subkultura, i naše sugrađane različitih nacionalnosti: Talijane, Mađare, Srbe, Bošnjake i druge, i naše ove ili one – na svima nama je da ta hrvatska luka različitosti zaista oživi u gradu Rijeci, u domovini i u našim glavama! Međutim, očito nam za to ipak treba nešto više hrabrosti nego što je imamo u ovome trenutku, pogotovo kod pojedinih predstavnika medija koji se, inače, voli deklarirati progresivnim i otvorenim. Možda je vrijeme da to zaista i postane. Isto tako, molim pojedince, ne stavljajte nas katolike u vaše skučene kutije da bi vama bilo lakše pojmiti što mi to živimo.

Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Objavljeno: 13. travnja 2019.

Možda vam se svidi