Svi smo mi poput vlaka kojem treba pruga kako bi vozio, odnosno par čeličnih vodilica koje zadržavaju oba para kotača vagona i vode ih. Ako jedna nedostaje, vlak iskoči iz tračnica.

Pruga se sastoji od istine i od ljubavi. Ljubav bez istine beskorisna je sentimentalnost – istina bez ljubavi smrtna je presuda.

Koje god pitanje o sebi da si postavim, moram imati ta oba vodiča. Ali ne bih se ni u ogledalo pogledao, a da se ne sjetim da me Bog voli što god ja u njemu vidio.

Koliki se ljudi muče jer ne poznaju milosrđe i u biti se mogu samo mrziti. Ponavljam: ako ne poznaješ Očevo milosrđe, možeš se jedino mrziti.

Da bismo vidjeli ono lijepo u sebi, potrebne su nam oči nekoga tko nas voli. Samo ako voliš neku osobu, vidiš i iznad njezinih slabosti. A samo nas Bog gleda u najpotpunijoj istini – zapravo nas jako voli.

Nije da nas voli pa nas stoga podnosi jer je on dobar i trpi nas jer je strpljiv. Naravno da je Bog strpljiv, ali ovo je nepotpuno.

Bog me voli jer točno zna tko sam. Nije pogriješio kad me je stvorio. Ja sam taj koji ne znam tko sam. U svojim destruktivnim stavovima nisam sav svoj, izdajem sama sebe. Kao što je već spomenuto: samo kad volim, ja sam potpuno to što jesam.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabija Rosinija “Ozdravljenje duše”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.