Izbornik je na poziv riječkog nadbiskupa Ivana Devčića i rektora katedrale msgr. Matije Matičića rado došao u Rijeku i podržao ekumenska nastojanja te je predstavljanje knjige organizirao u sklopu riječkog obilježavanja molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Sjajan čin gospodina Zlatka Dalića. Naš kolumnist Marin Miletić se susreo s izbornikom i dio razgovora snimio za portal.

Izborniče, hvala Vam što ste pristali na razgovor za Bitno.net. Uspjelo Vam je nešto što nije uspjelo niti jednom izborniku prije vas, a teško će, iako bismo mi voljeli nadati se – uspjeti biti drugi na svijetu. Nevjerojatna je to činjenica! Kako uopće sada s odmakom gledate na taj uspjeh?

To je veliki rezultat koji sigurno znači jako puno svima nama. Nakon uspjeha u Francuskoj 1998. godine, malo tko je očekivao da ćemo mi ponoviti takav uspjeh, takav rezultat. Ali, evo, ostvarili smo ga. Sjajno, možda ostaje na kraju ipak neki žal za zlatom, ali s ovim odmakom od šest mjeseci moramo biti i sretni i ponosni. Ovaj osjećaj koji imamo, nikada neće proći. Osjećaj je to ponosa, sreće, zadovoljstva, zajedništva koje stalno i sada potenciramo. Ovo što su napravili naši igrači nešto je veličanstveno, divno. Mala Hrvatska, zemlja od četiri milijuna stanovnika igra finale Svjetskog nogometnog prvenstva, napravi jedan rezultat da na kraju cijeli svijet navija za Hrvatsku.

Napisana je i knjiga – “Rusija naših snova”. Danas (subota, 19. siječnja, op. a.) ste bili u Rijeci, u Riječkoj nadbiskupiji na predstavljanju knjige. Tijesna je bila Velika dvorana Ordinarijata da primi sve one koji su htjeli vidjeti i čuti Zlatka Dalića. Što je napisano, to ostane za povijest kako bi generacije i generacije mogle čitati i ustvari saznati kako je tekao Vaš put do svjetskog srebra.

Hvala najprije Riječkoj nadbiskupiji, nadbiskupu Devčiću na gostoprimstvu, na pozivu. Ova knjiga je jedan zapis svega onoga što je bilo u Rusiji, kako ne bismo zaboravili taj naš uspjeh, to naše srebro. Knjiga ustvari može biti jedan putokaz svim mlađim generacijama koje dolaze da se sa zajedništvom, vjerom, upornošću, ustrajnošću i poniznošću može napraviti dobar rezultat, da se tako može napraviti uspjeh u životu. Snovi tako mogu postati stvarnost. Ovo je uspjeh, rezultat naših igrača koji su dali sve od sebe, koji su se borili, koji su ispisali povijest i mislim da ovo nikada neće proći, nikada se neće zaboraviti.

Izborniče, u knjizi piše kako niti jedan trening unaprijed niste nacrtali? Pa, kako to?

Istina je to. Obično mnogo radimo, planiramo, programiramo treninge, pišemo što ćemo raditi. Ali ovaj put sam radio drugačije. Igrači su došli nakon provedenih jedanaest mjeseci u svojim klubovima i trebalo je malo drugačije raditi. Odlučili smo raditi trening za treningom, ići dan za danom. Sve na osnovu našeg osjećaja. Na osnovu prijašnjeg treninga radili smo novi trening i to se pokazalo dobrim.

U knjizi se, isto tako, izborniče, može vidjeti koliko vam je važna molitva i – kako kažete – krunica u džepu.

Da. Uvijek sam govorio da sam vjernik koji je zahvalan dragome Bogu na svemu što sam napravio u životu. Uvijek imam krunicu u džepu, ona je uvijek uz mene, ona mi daje snagu. U to vjerujem i jednostavno to se ne bojim reći. Imam molitve koje molim prije utakmice, vjerujem u Boga, vjerujem kada molim i jednostavno to je moj put, to je moj život. Tako je mene naučila moja mama, tako i ja učim svoju obitelj.

Izborniče, moram i ovo reći. Pitati Vas. Nisu svi vjerovali u Vas. Pogotovo na početku. Nisu vjerovali u Vas, a mnogi nisu vjerovali ni u hrvatsku reprezentaciju. Bilo bi zanimljivo studioznije se posvetiti, napraviti jedan presjek, svu analizu onih „vrsnih“ stručnjaka, raznih sportskih komentatora, novinara ili pak i običnih građana, pa i nekih o kojima sada nećemo, koji nisu vjerovali u Vaš uspjeh. Čak se pisalo da nećete proći ni u drugi krug. Unatoč svima njima i svemu, uspjeli ste. Drugi na svijetu. Povijesni uspjeh. Ako gledamo u cjelini, sve segmente, moć koja se veže oko nogometa i svjetskog prvenstva, mogli bismo reći da je ovo najveći uspjeh hrvatskog sporta ikada! Kolika je važna ta vjera, Izborniče? Ono, nitko ne vjeruje, a vi vjerujete. Treba reći jasno: prenijeli ste na igrače pozitivu, pokazali ste da se može prenijeti snagu vjere. „Momci, vjerujmo da možemo“ – tako mi se čini da ste imali utjecaj na ekipu, da ste im to govorili?

Bolje da ne radimo nikakav presjek i da se ne podsjećamo što je tko pisao i kako je tko pisao, ha, ha, ha. Općenito gledam samo pozitivno i gledam samo lijepe i pozitivne stvari i tako guram kroz život i tako funkcioniram. Da, vjerujem da nam je to donijelo konačan rezultat. Vjerovali smo u nešto, vjerovali smo u naš cilj, bili smo poput neke obitelji koja je išla istim putem i to smo stalno isticali i naglašavali. Zajedništvo. Kako su dolazili rezultati tako smo mi bili još jači, još čvršći. Ostvarili smo to zajedništvo koje je na kraju preraslo u to da smo postali jedna velika obitelj. Gledajte, zajedno smo proveli 55 dana i pregrmjeli smo sve one probleme koje smo imali. Ali, kažem, ne želim se vraćati, komentirati što je tko mislio, što je tko govorio, želim gledati samo pozitivno. I ono što je uspjeh.

Reprezentacija je puno više od sporta. Hrvatskom narodu kao da grozničavo nedostaje baš te upornosti, pozitivnosti, nade, ufanja da će biti dobro. Nekako mi se čini, kao vjeroučitelju, novinaru, da u tom sivilu u kojem neki baš potenciraju negativu, ‘ne valja ovo, nije dobro ono’… vi, momci, reprezentacija, postali se motiv, pokazali ste da se uvijek – može. Pa i s velikima. Opet, sportska dakako, borba Davida i Golijata.

Još važnija stvar čak i od tog srebra je zajedništvo koje smo ostvarili i pokazali. To zajedništvo smo prenijeli i na hrvatski narod. Jedna nova sinergija i ono što se događalo tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u svim gradovima, a posebno kasnije na dočecima, zaista je veći uspjeh od srebra. Hrvatska se probudila, Hrvatska se ujedinila. Bili smo zajedno, pa na ulicama je bilo preko milijun ljudi! Ti ljudi su pokazali svoju ljubav, svoje domoljublje, svoju vjeru. I to je najvažnije! To je krenulo od naših igrača, to zajedništvo od prve utakmice. Možda je sve počelo od jedne obitelji, pa se slilo na ulicu, pa je obuhvatilo cijeli kvart i tako sve do toga da je cijela država izašla na ulice pokazati zajedništvo. Konačno je Hrvatska nakon Domovinskog rata doživjela jedno ponovno ujedinjenje. Hrvatska se ponovno probudila i želim da to traje što duže. Treba nam to.

Ja sam Riječanin, izborniče. Ne mogu od toga pobjeći, a niti želim, ha, ha. U ljeto 2007. godine nakon isteka ugovora s Varteksom preuzeli ste Rijeku, osvojili ste četvrto mjesto. Rijeka je danas znatno kvalitetniji i rekao bih, drugačiji klub, no kakva sjećanja Vas vežu za Rijeku?

Proveo sam prelijepih godinu dana u Rijeci. Napravio sam i solidan rezultat. Možda je bilo tu i nekih loših stvari, ali ne želim o tome govoriti. Ja sam u Rijeci puno naučio. Mislim, napravio sam ja u Rijeci i neke greške i na tim greškama sam puno naučio, narastao, doradio svoj trenerski put. U životu je sve satkano od pobjeda, ali i poraza. Želim se zahvaliti Rijeci na toj prelijepoj godini.

Za one koji se brinu – hoće li naš izbornik otići?

Ja sam tu, pratim svoj osjećaj. Dokle god je moj osjećaj ovakav da želim i vjerujem da možemo napraviti rezultat, ja ću biti tu. Kada ja to ne budem osjećao, kada budem osjećao da to više nije to, ja ću otići. Ne trebaju meni nikakvi ugovori, nikakvi potpisi, ja pratim samo svoje osjećaje.

Hvala vam, izborniče, na vremenu.

Hvala vama i svima Božji blagoslov.

Razgovarao: Marin Miletić | Bitno.net