NO FILTER

Marin Miletić: Ideolozi i redatelji radikalizma – ostavite vjeronauk na miru

Zlostavljanja koja katkad trpi vjernička većina ovog društva su, jednostavno, nevjerojatna. Da se razumijemo, držim kako niti većina smije gaziti ikoju manjinu, ali, čovječe, s vjeronaukom su stvarno – pretjerali.

Bumerang je zeznuta naprava. Iako je najpoznatiji po australskim Aboridžinima koji su ga u izvornom obliku sačuvali do današnjih dana, bumerang je mnogo stariji čak i od starih australskih urođenika. Znanstvenici kažu da je bio poznat čak i drevnim Egipćanima. Zašto ljudi nisu sve do današnjeg dana naučili da se bumerang gotovo uvijek vrati onome tko ga i baci, jednostavno ne znam. Valjda vole da ih se lupa u glavu. Meni se nekako čini, dopustite mi da napravim takvu paralelu, kako se, slikovito govoreći, jedan takav bumerang vratio tužiteljima vjeronauka.

Da pojasnim. Kako mediji pišu, prije desetak godina – Ivan Dušan iz Pazina, a njemu se dvije godine kasnije pridružio i Ivan Vanja Lopušinsky iz Splita, podnijeli su Ustavnom sudu ocjenu ustavnosti čl. 13. spornog zakona koji omogućuje i regulira ustrojavanje vjerskog odgoja u vrtićima i vjeronauka u školama. Predlagatelji su držali kako je održavanje vjeronauka u školama neustavno jer je vjeronauk povrijedio ustavne odredbe o ravnopravnosti, slobodama i pravima građana s obzirom na vjeru i druga politička uvjerenja, a posebno je u suprotnosti s načelom odvojenosti vjerskih zajednica od države.

Ministrica Divjak, držeći se slobodarskih i demokratskih tekovina uljuđene zapadne demokracije, također je dala svoje očitovanje: „Razvidno je da roditelji samostalno odlučuju u pogledu uključivanja svoga djeteta u izborni predmet, pa tako i na vjeronauk bilo koje vjerske zajednice. Svrha organiziranja izborne nastave je omogućavanje slobode u kreiranju odgojno-obrazovnog procesa, proširivanje i produbljivanje znanja i sposobnosti u onom odgojno-obrazovnom području za koje učenik pokazuje posebne sklonosti i pojačan interes.“ Pametnome dovoljno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tiranija rigidne manjine

Zlostavljanja koja katkad trpi vjernička većina ovog društva su, jednostavno, nevjerojatna. Da se razumijemo, držim kako niti većina smije gaziti ikoju manjinu, ali, čovječe, s vjeronaukom su stvarno – pretjerali. Njima je vjeronauk ona „crvena krpa“, onaj znak koji ih toliko uznemiruje da jednostavno više ne mogu kontrolirati svoje emocije. Mržnja im ispada iz svake riječi. Zagrebimo ispod površine. Ne smeta njima vjeronauk kao takav. Njima smeta mogućnost da osim njih samih netko drugi ima priliku participirati u odgoju djece i mladih. Valjda onako kako su neke od njih pedesetak godina odgajali u Jugoslaviji. Ta ekipica u vjeri i vjeronauku vidi sve ono što ne valja. Njima ustvari smeta vjera kao takva i najsretniji bi bili da kršćani prakticiraju svoju vjeru skriveni u svoja četiri zida. No svi koji su iole upoznati s porukom evanđelja znaju da je takva vrsta prakticiranja vjere ustvari vrlo površna, da ne napišem sada neku težu riječ poput „promašaja“, „izdaja“ i slično.

Trebam li se prisjetiti činjenice kako je čak 27 nobelovaca 20. stoljeća praktično živjelo svoje kršćanstvo? Trebam li sada pisati o svim velikanima pisane riječi koji su bili vjernici? Moramo li podsjetiti kako se na vjeronauku promišlja smisao čovjeka, potiče altruizam i otvorenost prema svakom čovjeku bez obzira na različitosti, kako se analitički promišlja ekološka problematika, pitanja slobode, predivna umjetnička djela, od Michelangelove Piete do Kranjčevićeva Mojsija? Poznaju li ti mrzitelji vjeronauka kako se unutar našeg predmeta srednjoškolci, na primjer, osvještavaju u socijalnim pitanjima i kako se ide prema jasnim ishodima? Hoće li nas napokon sada pustiti na miru da radimo samo s onim učenicima koji u svojoj slobodi izaberu, na toliko velikom tržištu predmeta, kao izborni predmet vjeronauk? Hoće li prekinuti sa svojom tiranijom isključivosti i nepoštivanja nas vjernika, nas različitih?

Vjeronauk zapravo nigdje nije problem

Ako se ipak malo maknemo od hrvatske radikalne ljevičarske ideologije i pokušamo biti objektivni, postat će nam jasno da je vjeronauk valjda svugdje normalna pojava osim u glavama hrvatskih ljevičarskih radikala. Vjeronauk kao obvezni (!) predmet postoji u Austriji. U Belgiji postoje dvije vrste škola, a katoličke pohađa čak 60 posto mladih. No, i u državnim belgijskim školama postoji predmet koji promišlja religiju. U Irskoj u osnovnoj i srednjoj školi postoji konfesionalni vjeronauk. U svim talijanskim školama izvodi se katolički konfesionalni vjeronauk koji financira upravo država. Mladim stanovnicima Litve je omogućeno konfesionalno pohađanje vjeronauka u školama. Nakon Hitlera vjeronauk je u Njemačkoj vraćen u sve škole i obvezan je predmet uz mogućnost traženja izuzeća. U Poljskoj je vjeronauk kao izborni predmet vraćen krajem 1989. u sve škole. U Portugalu se vjeronauk izvodi jedan sat tjedno u svim školama, u Španjolskoj je redoviti i obvezni predmet za sve škole, ali učenici mogu izabrati ili ne izabrati pohađanje. U Švedskoj je vjeronauk interkonfesionalan, a u Velikoj Britaniji je vjeronauk nekonfesionalni predmet, tzv. “religius education”, obvezan je i redovni predmet uz zanimljivu praksu da svaki dan mnoge britanske škole radni dan počinju javnom multikonfesionalnom molitvom.

Francuska dopušta pohađanje vjeronauka jednom tjedno, a sve je izvjesnija i mogućnost da se vjeronauk i potpuno uvede u školsku satnicu s obzirom na sve prednosti ovog odgojnog i altruističnog predmeta. Pa čak i liberalna Nizozemska u svojim školskim satnicama nudi izborni predmet općekršćanskog, natkonfesionalnog vjeronauka. Vjeronauk ima dugu tradiciju u hrvatskim župama i školama unatoč tome što bi ga neki radikali iz političkog života izbacili na ulice ili vratili u katakombe. Navedeni političari, među ostalima, kao da ne shvaćaju da svoju pluralnost država dokazuje upravo slobodom izbora kojim su obuhvaćeni i vjernici koji pohađaju škole. Prema tome, potjerati vjeronauk iz obrazovnog sustava za one koje vjeronauk zanima bilo bi grubo kršenje ljudskih prava. Kao što bi grubo kršenje ljudskih prava bilo i uvođenje obveze vjeronauka u školski sustav za sve one koji nisu vjernici. To su dva jednakovrijedna prava!

Razumna ljevica podupire vjeronauk

Budući da radikali s lijevog spektra u svojim istupima često vole citirati bivšeg voditelja kurikularne reforme Borisa Jokića, evo i ja ću se povesti navedenim trendom pa ću navesti ovdje jednu njegovu izjavu: “Nisam vjernik, ali smatram kako nema problema da je konfesionalni vjeronauk u školama. Slično je u većini europskih država; radi se o elementu pluralističkog demokratskog društva ukoliko je, kao što jest, izborni predmet… Ako roditeljima djece koja idu na vjeronauk ne odgovaraju neke stvari, zašto ih upisuju na vjeronauk? To je licemjerje. Svatko ima pravo donijeti odluku.”

Pa zar ne bi onda, po uzoru, evo, i na samog Jokića, i tim glasnim pobornicima raznoraznih teorija bilo korisnije biti otvoreniji vjeri i vjernicima, upravo u dimenziji na koju se najčešće pozivaju – u dimenziji pluralizma? Mnogo puta mi je u osobnim razgovorima dobri glavni riječki imam Hajrudin Mujkanović s oduševljenjem govorio o sustavu vjeronauka u školama koji baš ima efekt ravnopravnosti i prema svim muslimanima, kao i prema ostalim pripadnicima drugih vjera.

Bilo bi dobro, uistinu, pokušati na jednom mjestu obuhvatiti na stotine ekumenskih i interkonfesionalnih projekata koji se provode upravo preko vjeronauka. Baš bi dobro bilo vidjeti koliko stotina humanitarnih akcija se pokrene samo u jednoj školskoj godini preko vjeronauka. Poznajem na desetke svojih kolega koji neumorno, skromno i predano rade godinama nevjerojatne stvari s djecom i mladima. Vjeronauk otvara vidike, potiče mlade na altruizam, čuva naravne vrednote i potiče na društveno aktiviranje. Vjeronauk je ustvari, budimo otvoreni, nemjerljiv u doprinosu razvoja jedne mlade osobe. Možda zato smeta radikalnim ljevičarima? Simptomatično je njihovo “čučanje u grmlju” i čekanje na svaku pogrešku pojedinog vjeroučitelja koju će zatim glorificirati. Pritom, dakako, neće isticati tisuće onih koji su baš ono, nepatvoreni, dobri i korisni učenicima, školskom sustavu, roditeljima i cijelom društvu.

Neću ovdje sada sebi tepati, ali dvanaest godina Srebrenice, klinaca Republike Srpske, Vukovara, ljetovanja beskućnika, ekumenski cjelogodišnji projekti, tjedna volontiranja, pomoć potrebitima, obilježavanje Dana sjećanja na Vukovar, konkretne akcije – pa to se sve događa zbog vjeronauka u školama. Evo, ne znam, pitajte moje gimnazijalce. Pa kome dobrome može smetati sva sila positive, dobra i ekumene koja se prelijeva iz moje Sušačke gimnazije na cijeli grad, na cijelu Domovinu. Kome?

Da podcrtam. Kako njima samima njihov izbor nitko ne oduzima – na isti način ne postoji prostor da se taj isti izbor oduzme i ovim drugima koji, baš poput svojih europskih vršnjaka iz mnogo uređenijih i civiliziranijih država – zapravo žele pohađati vjeronauk u školama. I u tom kontekstu je baš sjajno očitovanje Ustavnog suda. Mogli bismo reći: ideolozi i redatelji radikalizma – ostavite se vjeronauka na miru!

Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Objavljeno: 16. veljače 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi