Ovo je vrijeme kada se sve mijenja. Kršćani se vraćaju evanđelju. Svome Bogu.

Foto: Flickr.com

Vrijeme velikih kušnji uvijek nosi i najveće milosti. Duboko uronjen u patnju ljudski um ide tamo gdje nikada prije nije išao. I baš tamo, u srži boli koja mu stišće srce susreće istinu svoga života. Odgovore ne pronalazi u logičnosti ili nelogičnosti. Odgovore pronalazi u Duhu. Duhu koji čovjeka patnje vodi do ruba spoznaje i potom mu pokazuje prostranstva neslućenih ljepota vječnosti. Stvoreni smo za nebo. U toj zastrašujućoj istini našeg života upravo preko prolaznosti uviđamo da smo stvoreni za neke drugačije stanove.

Bi li Solženjicin ikada mogao onako zorno dočarati Zlo, stanje Duha, patnju i nadu da sam nije bio zatvoren u grozi pustoši Gulaga? Bi li ikada moglo nastati djelo “Arhipelag Gulag” da Solženjicin sam nije hodao tim užasno bolnim stazama monstruoznog Staljinova logora? Biblijskim rječnikom govoreći: Bog ne želi da se ne dignemo u padu pod teretom križa… Nas, te napukle trske slomiti neće.

Daj nam, Gospodine, one Abrahamove vjere. Kada je bio pozvan krenuti na putovanje svoga života. Na penjanje uzbrdo gdje je pozvan za žrtvu predati njemu najmilije – sina jedinca. Abraham, ljudski gledano, ne razumije sve to. Pitanja je mnogo. Jednjak se grči od gutanja pljuvačke. Šake se stišću i znoje se. Koljena klecaju. Glas kojim razgovora sa sinom podrhtava. Ali, ide Abraham. Penje se. I zna da ne smije odustati. Zna da mora biti poslušan. I zna da mu je Bog već pripremio oslobođenje. Oslobođenje od svega. Slugama svojim govori da se vraćaju. Priča u množini, govori i za sina. Penjući se, njegovo voljeno dijete ga pita gdje je janje za žrtvu. Abraham odgovora: Providjet će Bog. Ne zna kako. Ne zna kada. Ali, zna da hoće. Zna da ga njegov Bog neće iznevjeriti, zna da ga njegov Bog neće ostaviti na cjedilu. Abraham je bio vjeran. Zato se na njega i njegovo potomstvo razlilo toliko pomazanje. Mnogi bi pobjegli na pola penjanja. I ja bih bio među tim mnogima do nedavno. Sada nas je u ovom vremenu velikih nevolja, moju obitelj i mene, Bog ojačao. Mi smo mu rekli da sami ne možemo i da nas je strah da ćemo se raspasti stojeći pred misterijem teške bolesti. Tada nam je u molitvi jasno rečeno: Bog ne želi da budemo sami. Shvatili smo, On nije Bog samoće nego zajedništva. On nije Bog napuštanja nego pomaganja. On je Emanuel – Bog koji je tu, s nama.

Vrijeme korone

Vrijeme korone je toliko toga omogućilo. Vjernost nevjernih muževa. Molitvu svih onih koji do sada nisu molili ili su moli tako malo. Blizinu udaljenih muževa prema svojim ženama. I žena prema svojim muževima. Djece i roditelja. Muževi i žene napokon zajedno mijese kruh. Rade kolače. Mole s djecom. Čita se Biblija. Igraju se. Druže se. Kreativnost nekih fascinira. Vrijeme korone iz nas je iznijelo ono najbolje u nama. Ljubav. Praštanje. Zajedništvo. Smirenost. Odjednom uopće nije problem što trgovine ne rade nedjeljom. Ili što smo mogli jednom tjedno u te trgovine. Odjednom se sve može. Više nije bitan ni skupocjeni automobil. Kada ga uopće i ne možeš voziti. Ili, ako si bio jedan od onih nesretnika da si imao takav automobil u Zagrebu za vrijeme potresa. Znate, taj dan sam jurio po svoju Danijelu u bolnicu na Rebro. Vidio sam mnoge uplašene ljude. I jednog čovjeka koji je nijemo promatrao skupocjeni automobil skršen pod ogromnim komadima kamenja srušenog sa zgrada. Bože, pomislih. Žao mi ga je. Možda nije imao kasko. Možda je živio u uvjerenju sigurnosti. A nema sigurnosti, dragi moji. Nigdje. Osim u Bogu. Ovo vrijeme koronavirusa nam razgolićuje sve naše promašaje. Jurnjave za nečim jučer nama tako važnim, a onda danas, tako nebitnim. Ruši se kao kula od karata taj naš materijalni svijet. Pada izlivena zlatna telad, a stoje neki mali naizgled krhki križevi. Kriza koja dolazi bit će velika. Možda jedna od najvećih. Zahvatit će mnoge. Trebat će puno toga mijenjati. Eto nam nove prilike. Ako nam je pogled postao mutan i ne vidimo više jasno, možda bi trebalo popeti se na neko uzvišenije mjesto. Biti bliže Gospodinu. Gledamo te naše svećenike kako sa Stvarnom Prisutnosti blagoslivljaju prazne ulice dok ljudi kleče po balkonima. Čežnja čistog srca vapi za Kruhom Života. Koliko će tu još tek doći blagoslova.

Vrijeme milosti

Poslije ovih velikih kušnji dolazi nam vrijeme velikih milosti. Naše crkve bit će prepune. Kućne molitvene zajednice, kućne crkve osnažit će cijelu Crkvu. Od baze, laika i svećenika krenut će obnova cijelog društva, cijele naše domovine. Ona duhovna obnova, nacionalna, o kojoj smo toliko puta sanjali i čeznuli sada je tu. Živimo ju. Započeta je. Taj Facebook nad kojim su mnogi naricali prije desetak godina postao je zajednica molitve krunice uživo, raznih devetnica, križnih puteva, prijenosa misa. Da je meni netko rekao prije tri mjeseca da ću u nekoj svojoj grupi na Fejsu imati preko 10.000 ljudi s kojima ću svaki dan četiri puta uživo moliti krunicu, biti u molitvi redovito po par sati dnevno… blijedo bih ga gledao.

Ovo je vrijeme kada se sve mijenja. Kršćani se vraćaju evanđelju. Svome Bogu. I onome vječnom Kruhu. Dolazi nam vrijeme milosti. Da bi bilo dobro. A crkve? Crkve će nam biti punije nego ikada. Zajednice će rasti više nego ikada. Vrijeme teške kušnje uvijek donosi najveća pomazanja. Bog ne napušta narod svoj.

Marin Miletić | Bitno.net