RODITELJSKI PROMAŠAJI

Marin Miletić: Dobri roditelji neće dopustiti djetetu da svaki dan jede gumene bombone i pije Colu, isto vrijedi i za vjeru

Nedavno sam čitao razmišljanje jedne javne osobe koja je imala potrebu širi auditorij upoznati sa svojom teorijom kako će njezino dijete kada odraste odlučiti hoće li biti vjernik…

Foto: www.unsplash.com

Vrlo često nam pojedini mediji serviraju tezu kako su neki roditelji hrabri jer dopuštaju da njihovo dijete kada odraste samo odluči, na primjer, hoće li vjerovati ili neće. Znamo čuti i neke ekstremnije teorije o spolu, kada roditelj “ispali” da će dopustiti svom djetetu odlučiti hoće li biti muško ili žensko kada odraste. Dobro, ovo jesu teške krajnosti rodne ideologije, ali nisu posve nepoznate.

Od nekadašnjih grubijana do današnjih “lignjica”

Možda ću nekima zvučati malo grubo, ali teško mi je drugačije se izraziti od ovoga kada razmišljam o roditeljima koji dopuštaju svom djetetu da ono bude tata i mama, a pritom sam roditelj postaje sin ili kći, zavisno o potrebi i situaciji. U gimnaziji radim trinaest godina, vjeroučitelj sam petnaest godina. Razrednik sam od prve generacije kada sam došao u školu. Iz vlastitog iskustva primijetio sam nekoliko, po mojem mišljenju, anomalija.

Prije petnaestak i više godina dobar je dio roditelja nad vlastitom djecom provodio autoritet straha. Jednostavno govoreći: klinci su se bojali roditelja i trudili su se ne pogriješiti ni u čemu jer je postajala velika vjerojatnost neželjene familijarnosti prilikom povratka domu. U mnogim kućama, nažalost, kuhača nije služila samo za miješanje palente. Nasilje je definitivno težak promašaj. Tko god zagovara nasilje kao rješenje u većini situacija, osim u onoj obrane vlastita života, zapravo nije daleko samo od Isusa i njegova nauka već je, usuđujem se napisati, promašio svoje roditeljstvo. Straha u ljubavi nema, govori starozavjetni prorok Sirah. A Isus je bio jasan kada je Petru naložio da spremi mač u korice, jer “mač uvijek rađa novi mač”.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Svjedoci smo drastičnih društvenih promjena. Djecu se još od malih nogu uči koja su njihova prava, pritom često zaboravljajući objasniti im da ne postoji pravo na nešto bez obveze. Obveza i pravo su dvije povezane stvarnosti čija kvaliteta odnosa zavisi jedna od druge. Ako pak nekome nametneš obvezu bez prava osakatio si njegovo stvaralaštvo i uzrokovao si čovjekovu žalost. S druge pak strane, ako nekome otmeš obvezu od prava okrnjio si sam smisao prava koje svoju puninu može doživjeti jedino unutar obveze. Upotrijebio bih jednu sliku. Kišobrani imaju pravo na kišu. Ako se netko ne želi smočiti, onda ima obvezu nositi kišobran.

Roditelji današnjice “odlepršali” su u drugu krajnost. Od nekadašnjih grubijana danas su više kao hodajuće “lignjice”, kao lutke od krvi bez trunke ideja, kako je nekim drugima pjevao Štulić.  Ne treba dvojiti, roditelji i danas žele sve najbolje svom djetetu, ali, tako izgleda, izgubili su se u tom namirivanju svake djetetove potrebe.

U tom bjesomučnom nastojanju “sve mu priuštiti” zapravo luče suprotan učinak. Kome god se omogući sve, taj sve i izgubi. Gladan čovjek će sve učiniti da se zasiti i pojest će što može i s time biti jako sretan. Čovjeku koji živi u izobilju to “sve” postane premalo jer je izgubio osjećaj praznine. Praznina pak znači da još postoji prostor punjenja. Napretka. Rasta. Nema gladi, plastično govoreći, nema borbe za hranu. Kada se djeci omogući ispunjenje njihovih želja time se tu istu djecu priprema za život u dvorcu. No, problem sa životom u dvorcu je taj da niti jedan dvorac nije vječan. I kada ispadneš iz tog dvorca, kada izađeš iz tog “staklenog zvona” počneš šetati prljavim ulicama i penjati se strmim putovima posutim trnjem, o čemu nam govori Biblija, dolaze ozbiljni problemi.

Dakle, nije zadaća roditelja djetetu biti frend i sve mu dati, zadaća roditelja je ljubiti svoje dijete, dati mu svoje vrijeme, ali to svoje dijete ojačati, odgojiti i pripremiti za životne borbe. Jer, kako bi rekao sveti Kolbe: “Život je borba. Ako nije borba, onda je predaja. A ako je predaja, onda je smrt.” Isto tako, roditelji moraju shvatiti: niste gospodari vlastite djece. Nagledao sam se dosta razorenih nutrina djece čiji roditelji su liječili vlastite frustracije i neostvarene ambicije preko leđa svoje djece. Pa bi djecu slali tri puta tjedno na nogomet, dva puta na klavir, dva puta na plivanje, a vikendom na neke dodatne sate iz robotike. Kojeg li bezumlja! Dopustite svom djetetu da bude – dijete. Da ima vlastite snove, da se valja po travi, trči po lokvama od kiše, da se igra u kvartu, da se smoči. Neka živi. Neka izabere jedan sport i tu ga maksimalno motivirajte. Budite uz njega, a ne na njemu svojom željeznom čizmom.

Smušenost rađa smušenost

Nedavno sam čitao razmišljanje jedne javne osobe koja je imala potrebu širi auditorij upoznati sa svojom teorijom kako će njezino dijete kada odraste odlučiti hoće li biti vjernik. Ova teorija je jedna od površnijih koje sam čuo u posljednje vrijeme. Nisam siguran je li baš na razini pobornika Zemlje kao ravne ploče, ali nekako držim da nije ni predaleko od navedenih intelektualnih promišljanja. Slažem se u jednome. Ne može nitko nikome dati ono što sam nema. Svatko od nas nekome drugome može dati jedino ono što i sam posjeduje. U materijalnom i duhovnom smislu. Bit ću još konkretniji. Osoba koja živi život kršćanina, osoba koja vjeruje u živog Krista, osoba koja ide na svetu misu, čita Bibliju, ispovijeda se… Koja se redovito moli sa svojom obitelji. Koja primjerom govori tko je taj Bog koji živi unutar nje… naravno da takva osoba ima što dati svojoj djeci. Pa i vlastite promašaje i padove, jer ne postoje savršeni ljudi. Svi ljudi padaju. Postoje samo oni koji se brzo i ustaju, kao što postoje i oni koji malo duže vrijeme vole provesti valjajući se u – blatu. Sve je to, manje-više, u redu dokle god nastupa misao: digni se, ustani se, vrati se Tati (aludiram na nebeskog Tatu, čisto da ne bude zabune).

Roditelji sigurno neće dopustiti svom djetetu da bira hranu koju će jesti, zar ne? Sjetim se svoje mlađe Lucije koja je htjela gumene bombone jesti za doručak, objed i večeru. Jedino piće kojim se htjela natakati je – Coca-Cola. Koristio sam sve metode sjevernokorejskih vođa ne bih li je nagovorio da će ipak jesti zelenjavu, juhu, meso, a piti – vodu. Gumene bombone može koji put, kao i Colu, a nikako u mjeri u kojoj je ona kao dijete to željela. Mudri roditelj nikako neće dati savjet svom djetetu da prvo odraste pa će onda jesti zdraviju hranu, a do svoje osamnaeste neka se hrani gumenim bombonima. Istina je ta da takvo dijete ne bi dočekalo ni adolescenciju, a kamoli neke druge godine. Roditelj zna što je najbolje za svoje dijete i ima odgovornost da baš to najbolje pruži svome djetetu. U hrani, sportu, obrazovanju, odgoju. U vjeri.

Sada je sve jasnije, zar ne? Smušenost rađa smušenošću. Roditelj koji je vjernik i koji izgara za svoje ideale će tako odgojiti i svoje dijete, jer on zna, posve je uvjeren da time pruža svom djetetu, u duhovnoj dimenziji, zelenjavu, meso domaćih kokica, povrće iz naših vrtova. Ako pak dijete hoće zaroniti i u istraživanje neke druge (duhovne) hrane jednog dana, nije bed, samo neka izvoli. Do tada će imati kuću izgrađenu na Kristovoj neslomljivoj stijeni s ogromnim vratima na kojima će pisati: “Dušo, sretan ti povratak kući”, jer će se povratak zasigurno dogoditi. No, ako netko sam ne zna gdje je, kome pripada, kome ide, kome živi, zašto živi, pa svoje dijete pusti kao što se lađi prekine sidro, naravno da će se dogoditi lutanja koja nažalost nekada imaju i brodolomne učinke. Brodolomi isto, treba reći, nisu kraj. Jer kraja nema. Mnogi upravo u brodolomima života nanovo otkriju izgubljeni smisao. Naš Gospodin jest vjeran. Iako mi nismo. Naš Gospodin jest strpljiv. Iako mi katkada nismo. Naš Gospodin nas ljubi, On nas je otkupio i spasio. Hvala Ti, Isuse.

Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 29. rujna 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi