Nitko se ne bi smio bojati nikoga kako bi ukazao na nepravdu ili, kako kaže papa Franjo: “Nemojte se plašiti onih koji nam naređuju da šutimo, koji nas kleveću i nasrću na nas, molimo Gospodina da nas iznutra ojača kako bismo bili sigurni da je prisutan pokraj nas.”

Sjećam se 2009. kada sam došao s oko 200 mladih na prosvjed protiv nasilja na riječkom Trgu sv. Barbare, gdje je šakama zatučen i ubijen Abramov. Isto tako, 2011. dignuli smo glas za generala Gotovinu, pa za iz obijesti ubijenog Simkea. Pa svake godine za – život. Nije mi strano iskreno govoriti i o materijalizmu, licemjerstvu i pedofiliji u Crkvi.

Tako sam sada morao izaći i za – Matka Škalameru. Čujem kako neki, budimo otvoreni, ideološki lijevih opredjeljenja meni zamjeraju zašto nisam poveo ljude na ulicu za ovo, protiv onog… Ti isti sami šute na sve one teme života za koje najveću odgovornost imaju ipak i neki drugi. Jeste li čuli te vrsne novinare kako pišu i snimaju emisije o zločinima komunizma? O ubijenim svećenicima po Rijeci, o srušenim crkvama – barem kao kulturna dobra kojih više nema, u našem “gradu koji teče”? Jeste li negdje čitali o jami Bezdan ili pogledali neki serijal na riječkoj televiziji ili čitali u Novom listu o ovim temama? Malo više kritičkog tona prema, ne znam, desecima milijuna kuna koji čekaju biti utučeni u Galeb? O lansirnoj raspadajućoj rampi torpeda? Ništa? Meni se čini da svaka PR služba ima zajedničku karakteristiku: nikada ne ukazuju i na drugu stranu vlastite medalje. Dio isključive ljevice bi mogao shvatiti: kao što ja ne oduzimam njima pravo da hodaju za što žele ili protiv koga žele, dapače, tako neka samo oni velikoj većini naših sugrađana, među kojima sam i ja, ne priječe pravo da i mi hodamo – u zadnjem slučaju – za Matka Škalameru.

Pupovčeva uloga

Hajmo na “slučaj Škalamera“. Riječki spasitelj, član HGSS-a Matko Škalamera optužen je da je na nacionalnoj osnovi napao, u nekim medijima predočeno “prebio”, starog srpskog povratnika. U  trenutku kada Milorad Pupovac iznosi klevetničku tezu da je „Hrvatska slika Nezavisne Države Hrvatske“ događa se i ovaj slučaj. Istom Pupovcu, u istoj Hrvatskoj kakvom ju on vidi, ipak ne smeta konzumirati hrvatske kune, aplicirati na vlast i biti dio skoro svake vladajuće strukture, a potom mrtav-hladan ispaliti da ga demokratska Hrvatska podsjeća na fašističku NDH?! Pa tko je tu lud? Premijer Plenković u maniri pravog poker igrača saziva hitan sastanak užeg dijela Vlade da bi na njemu odlučili da – neće ništa odlučiti po tom pitanju. Razočaravajuća je ta njihova nespremnost da budu istinski lideri. Razočaravajuće su i sve situacije koje zorno pokazuju kako su oni spremniji izgubiti i vlastiti obraz (što je njihova stvar – ako žele sami biti gaženi neka im je) ali pritom dopuštaju i grubo pljuvanje po hrvatskoj državi. Nijedna na svijetu nije savršena – i zato i izlazimo na ulice jer i u ovoj našoj smrdi na veliko – ali u rijetko kojoj državi je baš toliko „in“ masakrirati vlastiti nacionalni identitet kao da je opušak na podu. A oni će i to, ma sve će samo da ne ugroze stabilnost svojih stolica. Dno jedno.

Novi list se ponio baš, dopustite mi, zločesto. Smijem li primjetiti, nešto slično kao i sudac u slučaju Škalamere, jesu li u igri uistinu strane, srpske, obavještajne službe? Nisam siguran. No, da je moguće – jest. Uvijek je fora žrtvovati nekog Pedra zbog zakulisnih igara. To je fora, dakako, onima koje zaboli đon za istinu, onima koji svoje planove kuju u, bit ću slikovit, tamnim hodnicima vlastitih srdaca i smišljaju kako određene društvene kretnje usmjeriti ovamo ili onamo. Mnogo se priča o zakulisnim igrama ovdje spomentuog gospodina Pupovca te određenog dijela srpske političke zajednice koji kao da baš žele, iz njima znanih razloga, Hrvatsku prikazati nazadnom i isključivom.

Matko Škalamera, Dobrivoje Arsić, Rijeka

Foto: Marin Miletić

Novi list na svojoj naslovnici donosi udarnički nadnaslov: “Za napad na srpskog povratnika Dobrivoja Arsića osumnjičen poznati riječki spasitelj i alpinist.”

A, onda i naslov: MATKO ŠKALAMERA DOBIO MJESEC DANA ISTRAŽNOG ZATVORA. Tekst je difamistički usmjeren. Ime i prezime preko cijele naslovnice?! No, nije im prvi put. Škalamerino privođenje zbog svađe oko parkirnog mjesta Novi list podiže na razinu privođenja nekog notorog kriminalca. Dobrivoj Arsić, istovremeno, izvještava medije kako je napadnut jer je Srbin, kako je sve to namješteno, plaćeno te da je fizički napadnut, udaren šakama u lice i u prsa. On je prikazan kao – nevini starac. Ljudi se zgražaju. Mediji prenose vijest i linčuju Matka. Nakon nereda u Kninu napadnut je starac, Novi list piše – srpski povratnik. „Redatelji“ su pazili na sve. Arsić odlazi po savjete u Srpsko narodno vijeće, a oni, ako sam dobro shvatio, podižu kaznenu prijavu. Na sve su mislili baš kao da se koriste već isprobanim metodama. Tako djeluje. Međutim, naletjeli su na krivog lika jer i najbolji „meštri“ se, čisto i zbog zakona vjerojatnosti, katkada pogube u procjenama. Ta udobna stolica dnevnog boravka te klimatizirana prostorija iz koje se djeluje ipak znaju zeznuti stvar. Pa se dogodi i nešto suprotno desecima sličnih situacija u kojima se, zbog nekritične samouvjerenosti, dotad uspješno „krojilo“ javno mijenje, a samim „autorima“ stvarao osjećaj nepogrešivosti. Ali, tada se, samo odjednom, može dogodi da ispred Golijata istupi i mali David. I odjednom – paf! Sve se mijenja.

Golijata, u ovom slučaju, predstavljaju mediji, počevši od Novog lista i Indexa. Zanimljiva je i uloga gospodina suca Duška Tišme koji je ishitreno pod svaku cijenu Matku dao 30!?! dana pritvora. Za razliku od Matka, po internetu možete pročitati da je isti sudac, navodno, bio mnogo naklonjeniji nekim stvarno zločestim dečkima u tim prvim fazama istrage. Ulogu biblijskog Davida su, pak, preuzeli sami građani. „Mali“ ljudi. Rado sam sudjelovao u tome i pomogao da se okupi što veći broj naših sugrađana, među kojima i hrvatski branitelji čija je koordinacija tog dana bila moje zaduženje s obzirom da već dugi niz godina, zajedno s prijateljima iz KN Armada, s braniteljima radimo različite akcije i događanja.

Još od svoje petnaeste godine sam ponosan član „Armade“ i što sam trebao drugo nego prihvatiti se posla i napraviti što mogu? I što želim, uostalom. „Armada“ je dio moga života, još kao golobrade klince Ćoro nas je vodio po gostovanjima, a vodio nas je i na jednom i neponovljivom Zapadu Kantride, a mi dječaci smo postajali – muškarci. Ima nešto baš, onako, pomalo viteško u tom navijanju, u vjernosti ljubavi prema Klubu, ali o tome ću pisati nekom drugom prilikom.

Buđenje Rijeke

U dva dana se Rijeka probudila. Čujem da postoje svjedoci koji su kao klinci završnih razreda osnovne škole na Krimeji strahovali od Arsića. Odlazim gore i nalazim se sa svjedocima. Troskot i Salečić pristaju imenom i prezimenom stati ispred kamere i ispričati kako je Arsić ustvari u prošlosti bio – ni manje ni više nego – pripadnik radikalne srpske ideologije. Srpski radikal koji je prijetio “poklat ću vas sve hrvatska djeco kada budem išao od ovuda”, koji je prijetio bombama susjedima, kojega su se svi bojali, upravo je onaj isti Arsić koji je Škalameru otpužio za nacionalnu netrepeljivost. Poslije ubojstva Josipa Jovića na Plitvicama ovaj čovjek bježi u Srbiju. Vraća se već daleko iza rata i problemi ne nestaju nego se – nastavljaju. Prijeti ljudima u gradu da će ih izbosti nožem (za što je kazneno prijavljen), sada živi na Viškovu i teško da možete pronaći susjeda s dvije dobre riječi za Arsića. Novi list je ipak prenio izjavu ljudi u Mavrima koji govore: “U susjedstvu živi pet obitelji Srba i sa svima se dobro slažemo. Jedini problem je Arsićevo ponašanje. Gradi bez dozvole, svojata prostor, nije problem njegova nacionalnost, nego njegovo ponašanje”

Na svom YouTube vlogu bavim se i tom drugom, nažalost, mračnom Arsićevom stranom. i otvoreno kritiziram toliko već izlizano – jednosmjerni Novi list. Čast pojedinicma, ali općenito kao novina – ne znam kako to urednici ne shvaćaju – naprosto ne kotiraju dobro. Neki se, npr., čude kako to da je Novi list u takvim problemima, s tako malom tiražom i dugovima. Hm. Pa čovječe oni pišu za otprilike 15% svojih ideoloških sljedbenika, dok difamiraju, ismijavaju i marginaliziraju preko 80% stanovnika PGŽ-a koji dijele mnoge zajedničke vrijednosti. Ljudima je više “puna kapa” te jedne jedine ideologije Novog lista, ali nije na meni da im otvaram oči. Vratimo se na vlog. U vlog, osim svog osvrta i svjedočenja dvoje Riječana stavljam i medicinsku dokumentaciju u kojoj je vidljivo da liječnik piše kako ne nalazi na Arsiću vidljive tragove udaraca!?! Možete li zamisliti da muškarac u naponu snage išaketa oronulog starca po glavi i prsima, a ovaj jedva da ima ogrebotinu kao jednu crtu od 3 cm na desnoj podlaktici? Zvuči nevjerojatno, zar ne? Možda bolje napisati, zvuči kao nevjerojatna laž.

Kada sam vidio prve reakcije na taj vlog koji je pregledan više od 40 tisuća puta i sve objave vezane uz ovaj slučaj te nakon što sam nekoliko puta pozvao svoje sugrađane da nam se pridruže na prosvjedu – znao sam – gotovo je. Bit će nas masa. Ali nisam to uvidio samo ja, i politički ‘botovi’ zaposleni po portalima koji su u vlasništvu riječkih političara odjednom su stali pisati kako nema potrebe za prosvjedom jer će, eto, Škalameru – pustiti. „Armada“ je kao i inače, Bogu hvala, bila homogena i čvrsta, odlučilo se – u prosvjed se ide.

Foto: Marin Miletić

A, ta ekipica se jednostavno zaletila – i naletila – na Matka Škalameru. Matko, kao i svi mi, vjerojatno nije sveti Matko. No, ljudi koji ga poznaju, a poznaju ga mnogi, znaju da Matko nikada nije nikoga gledao niti tretirao po nacionalnoj osnovi. On je spasitelj, čovječe, spašava ljudske živote i istaknuti je pripadnik HGSS-a. I zbog toga je društveni pritisak bio opravdan, a i učinkovit: odjednom – fuuuuuu – u tri dana ispitani su svi svjedoci i Matko se može braniti sa slobode zbog čega nam je svima, vjerujem, drago. Tu je jasno – moramo izaći – i za sve one druge „male“ ljude koji nemaju iza sebe one koji će povući ljude da viču za pravdu i istinu.

Tri tisuće Riječana

Unatoč medijskim pokušajima da nas se zaustavi i da se javnosti objasni da ne moramo u prosvjed – tri tisuće ljudi je ipak došlo. U jednom automobilu prva ekipa Boysa, par članova Torce. Svi, jedni uz druge. Za istinu i pravdu. Ja vodim branitelje i članove udruga. Nekih tisuću ljudi je krenulo od Mosta branitelja. Hodamo polako. Pjevamo snažno. “Moja Domovina”, “Zovi samo zovi”, “Ovo je Rijeka” ori se ulicama grada. Neki mladac trči oko mene i snima. Index? Pitam ga. Kimne potvrdno. Pozdravi Matiju Babića, uzvratim mu i iskreno se nasmijem jer već znam koja je “zabrinutost” pojedinaca koji nikako ne mogu prijeći preko toga što sam po zanimanju vjeroučitelj. Dajte ljudi, nađite si život i prestanite biti toliko ograničeni. Rijeka je otvorena za svakog čovjeka, neovisno o njegovoj naciji ili vjerskoj pripadnosti. Rijeka je otvorena za vas, ali i za nas. Dosta više te isključivosti!

Dolazimo tako do zatvora. Kad ono – 2.000 naših iz „Armade“ s druge strane. Pale se baklje, gore dimne i navija se: “Škala – Matko!! Škala – Matko!!”. “Zovi, samo zovi!” “Volim te Rijeko” “Najdraža Rijeko”, odzvanja ulicama našeg grada. Kako i treba, mi u „Armadi“ kažemo: živimo za Rijeku i zemlju Hrvatsku. Ja bih nadodao da mnogi od nas tome dodaju i Boga. Božo i Čečo penju se na zid, zovu me gore. Odluka grupe je da i ja govorim. Uspijevam progovoriti četiri suvisle rečenice, glas mi potpuno puca. Pjevali smo glasno cijelim putem. Neka. Tako je trebalo biti. Prosvjed je prošao veličanstveno, bez greške. Bez iti jedne jedine greške. Poruke buđenja, otvorenosti, i želje za pravdom.

Rijeka je pokazala da se može ujediniti. U čistoj ideji Dobra, pravde i borbe za istinu, neovisno o tome tko je među nama tamo bio Hrvat, Srbin, vjernik ili ateist, a bilo nas je sa svih strana ujedinjenih za zajednički, viši cilj – otpor beščutnom pravno-medijskom sustavu koji je spreman zbog svojih jednokratnih ciljeva uništiti život pojedincu pa makar se tu radilo i takvom jednom altruistu kao što je naš Matko koji je u svoje slobodno vrijeme spasio više od stotinu života. U želji da se ne ponavljaju medijski linčevi na ikoga bez provjere. U želji pravednog sudstva. Rijeka je bila – jedno. Možda zato toliko i smeta ovaj povijesni skup Riječana. Jer je bio čist, otvoren i bez ideoloških zrnaca koje mu, evo, tek sada žele na silu pripisati. Baš kao i mediji Matku onih dana neistraženu krivnju.

Marin Miletić | Bitno.net