Čovjek ima jedan jedini planet na kojem živi prije nego li se preseli u nebeski Jeruzalem. Čudesnim interventom Stvoritelja u samu bit postojanja – iz ničega – sve nastaje. U neograničenom rastućem svemiru postoji taj jedan maleni planet na kojem je Bog odlučio stvoriti, smjestiti čovjeka. To znači da je baš on najbolji za čovjeka u cijelom svemiru. A mi? Mi se prema tom najboljem za nas ponašamo kao pijani, razmaženi mulci kojima su starci otišli mjesec dana na putovanje pa djeca razulareno orgijaju po stanu. Eto. Baš tako se mi ponašamo prema Zemlji. Međugeneracijska solidarnost je pitanje pravde jer mi moramo ostaviti planet generacijama poslije nas, ne za zezanje, nego za život.

Još na prvim stranicama Biblije je jasno naznačeno kako je čovjekova zadaća da bude mudri upravitelj Zemlje. Biblija nam daje središnju poruku: čovjek obrađuje zemlju, upravlja njome i čuva ju (usp. Post 2). Kada čovjek sebe stavlja u centar svemira, kada čovjek sebe stavlja na pijedestal Stvoritelja, a ne stvorenja, onda on izdaje svoju svrhu i pretvara se u nešto što više nije slika onoga koji je htio čovjeka na sliku svoju.

Kontra Crkve

Posve je nepravedno da ekološki aktivizam prisvajaju samo oni o kojima neki znaju govoriti da su “lubenice” – izvana zelene, iznutra crvene. Govorimo dakako o ideologiji koja brigu o ekologiji koristi kao odskočnu dasku za borbu protiv kršćanstva. Takvima smo baš mi kršćani najodgovorniji za ekološke krize. Iako, ispravno shvaćeno i življeno kršćanstvo ima bitnu stavku ugrađenu u svoj habitus – brinuti se o darovanom. Kršćanin nije odgovoran samo za svoj život, nego i za svoju obitelj. No, kršćanin nije odgovoran ni samo za svoju obitelj: sveti Ivan Pavao II. je rekao da svaki građanin, a posebno vjernik ima točno određenu ulogu u društvu u kojem živi. Kršćanin je odgovoran za svoju domovinu, odnosno za cijeli planet na kojemu živi ovaj kratki život.

Papa Franjo – Svjetlo na kraju tunela

Papa Franjo, dobri naš Papa, posebno se zalaže i za brigu o planetu Zemlji. Kako bi se spriječila realna opasnost da budućim generacijama ostavimo ruševinu, pustoš i smeće, nužno je sustavno i usredotočeno nastojanje usmjereno prema cjelovitoj ekologiji, istaknuo je nedavno Papa. Papa je imao velika iščekivanja o skupu koji se održao prošle godine u poljskom gradu Katowice – Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama. Papa drži kako bi ona mogla biti prekretnica na putu koji je započeo Pariški sporazum iz 2015. godine. Svi znamo da se mnogo toga treba učiniti kako bi se proveo taj sporazum. Sve vlade trebaju nastojati poštovati obveze koje su preuzele u Parizu kako bi izbjegle najgore moguće posljedice klimatske krize. Smanjenje stakleničkih plinova zahtijeva iskrenost, hrabrost i odgovornost, prvenstveno od strane onih država koje su moćnije i koje najviše zagađuju. Ne možemo si priuštiti gubljenje vremena, upozorio je papa Franjo. Papa Franjo je također apostrofirao da nisu samo države pozvane uključiti se u taj proces: lokalne vlasti, civilno društvo, gospodarske i vjerske institucije mogu poticati kulturu i prakse cjelovite ekologije. Papa Franjo i nas podsjeća na izjavu iz 2017. kada su on i ekumenski patrijarh Bartolomej napisali u zajedničkoj poruci za Svjetski dan stvorenoga 2017. godine: „Uvjereni smo da bez davanja prednosti solidarnosti i služenju ne može postojati istinsko i trajno rješenje za izazov ekološke krize i klimatskih promjena, bez usklađenoga i zajedničkog odgovora, bez prihvaćanja zajedničke odgovornosti koja je kadra tražiti račun za ono što se čini”. Papa naglašava kako i religije, a posebno kršćanske Crkve imaju ključnu ulogu u podržavanju i poticanju “ekološkog obraćenja.”

Laudato si – magna carta ekologije

Područje zaštite okoliša je vrlo unosna financijska priča. Nažalost, mnogi ju koriste za vlastiti probitak dok im je briga o okolišu i planetu na potpuno nevažnom mjestu. Ulazak Crkve, aktivnija katolička zauzetost na ovom području zasigurno smeta ekobiznismenima. Upravo kršćani mogu brigu o prirodi očistiti od ideološkog bezumlja, političke kontaminiranosti i vratiti sve u balans Stvoritelja, stvorenoga i stvorenja. Enciklikom “Laudato si” papa Franjo vraća ravnotežu. Zaštita okoliša postaje okosnica teocentrizma. Ovim velebnim djelom Duhom Svetim vođen Papa čisti ekologiju od svake kontaminacije. Napokon se susreću “oči u oči” ekologija i teologija. Stvoreni svijet se ponovno promišlja kao  veliki Božji dar. Dar stvorenoga koji čovjek mora mudro upravljati. Iskreno preporučam svakoj kršćanskoj zajednici, udruzi i organizaciji da si nabavi encikliku Laudato si i da ju pročita. Nakon što ju pročita da napravi programe na temelju te enciklike kao poticaja našeg zdravijeg odnosa prema prirodi.

Misli pustog otoka

Ovo je jedanaesta godina da se nalazim na pustom otoku Zmajanu zajedno s nekih šezdesetak svojih katoličkih skauta. Odgajamo mlade srednjoškolce i studente po skautskoj odgojnoj metodi, po programu Zdruga katoličkih skauta Hrvatske, nacionalne katoličke skautske organizacije koja punih šesnaest godina radi na temeljima: Bog, Crkva, Domovina. S nama su i naši katolički svećenici. Molitva. Rad. Rekreacija. Posebno skrbimo o čistoći otoka. Bačeni papirić ostaje na tlu. Kao znamen tvoje nutarnje nečistoće i nesređenosti. Kako prirodu zateknemo, takvom ju moramo i ostaviti. Ekološko obraćenje mora započeti “od baze”. Od pojedinca. Od majke i oca koji će svojim primjerom svjedočiti ekološku svijest. Zdravo domoljublje sigurno u sebi uključuje ne pljuvati po cesti. Dobro, to je i pitanje zdravog razuma, no ne budimo sitničavi sada. Zdravo domoljublje uključuje i svijest ne bacanja papirića, smeća gdje to nije predviđeno. Sortiranje otpada. Dijete koje raste u zdravom okruženju najčešće (p)ostaje i samo – zdravo. Moramo se trgnuti i odbaciti od sebe egoizam u kojem ćemo se protivno ugušiti poput onih morskih bića koja se uguše u našoj plastici. Grijeh samodostatnosti je veliki grijeh, a veliko je zlo misliti samo na sebe i da tebi bude dobro ne mareći za nadolazeću grozotu koja će stići one poslije tebe.

Probudimo se. Ako li ljubimo svim srcem našeg Stvoritelja, kako onda da ne ljubimo i ne čuvamo ono što je Stvoritelj pripremio samo za – nas ljude, kao vrhunac svega stvaranja.

Marin Miletić | Bitno.net