Ima ta molitva koju nas je naučio moliti Isus Krist. I upravo u toj molitvi nas Isus uči da Njega molimo da nam oprašta sve onako i onoliko kako i koliko i mi sami opraštamo drugima. Podsjetimo se: “i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim” Vjerojatno bismo mogli i ovako reći: “Dobri Isuse, molim te da kada umrem mi malo toga oprostiš jer sam i ja malo drugima opraštao.”

shutterstock

Kršćanin naprosto živi od praštanja. Praštanje je duboko ukorijenjeno u most kojim moramo proći da bismo došli do stanova nebeskog Jeruzalema. Ne opraštamo li uvijek i svima – sve – dovodimo se sami u opasnost propasti. Dovodimo se u opasnost da se i nas mjeri, kako je Isus obećao, mjerom kojom mi mjerimo druge. Svatko si od nas ponaosob može postaviti pitanje: opraštam li? Jesam li oprostio svojim roditeljima za sve boli i nerazumijevanja koje sam doživio od onih od kojih se to ne očekuje. Barem ne u mjeri djeteta koje roditelje idealizira, gleda ih onako kako ih zamišlja idealnim biti. Jesmo li oprostili kolegi na poslu jer nas je povrijedio svojim komentarima. Jesmo li oprostili djetetu, poznaniku, prijatelju? Jesmo li oprostili ne samo prijateljima i poznanicima koji su nas povrijedili, nego, jesmo li oprostili svojim neprijateljima?

Petrov poučak

Sjetimo se biblijske situacije. Petar pita Učitelja koliko puta mora oprostiti, razmišljajući o tome da brojka 7 zvuči sasvim dovoljno. Petar je bio baš praktičar. Znate ono, netko vam nanese zlo, vi mu oprostite. Pa vas ovaj opet povrijedi, a vi, tako dobri – opraštate. Pa će ovaj ponovno, ali vi ne odustajete od svoje dobrohotnosti. Kad ono, opet uvreda. A vi opet – praštate. Petru, a i većini nas ta brojka od sedam puta opraštanja zvuči baš dobro. Da taj osmi put možemo pokazati svoje pravo, neumiveno lice. Raščupano, neuređeno. Ogoljeno. I da tada iz nas izađe ono što nosimo u svom srcu. I o tome je Učitelj govorio. Ta Biblija je fantastična knjiga. Iako je dosta otporna na prašinu naših života kojom ju prekrivamo, njezin smisao se krije u – čitanju i osluškivanju Riječi. Ljudski gledano, nakon sedam puta opraštanja tako bi dobro došlo da mi uzmemo pravdu u svoje ruke. Mi bi tada tako lako postali  porotnici.

Čovjek unatoč silnoj intelektualnoj širini ipak nema dimenziju onostranosti da pogleda u dubinu drugog bića i donese pravedni sud. Isusu je dakako to sve jasno. Kako i ne bi bilo kada je Isus pravi Bog. Zato Isus kaže Petru da treba opraštati 7×77 puta. Svi osjećamo što time Učitelj poručuje i nama danas? Nikada dragi čitatelju, nikada, nikada se ne umori praštajući svima. Sjeti se da time ne pomažeš samo tom drugome, već liječiš i rane svoga srca. Opraštajući drugome mi i sebi kidamo okove koji nas drže na morskom dnu ne dajući nam isplivati na površinu. Puno puta sam se sreo u životu s ljudima koji su imali ogromne kvalitete. Ali, radi odbijanja opraštanja drugima koji su im nanijeli bol pretvorili su se u čangrizave, smrknute, ne radosne osobe. Oni su tako postali talac svoje oholosti. Oholosti kojom su sami sebe držali većima od svih onih drugih. U svojoj slobodi postali su zajedljivi, duboko isfrustrirani. Postali su osobe koje su odbile radost življenja zato jer nisu bile spremne – pustiti. Tvrdoglavo ustrajući u svojem “ja” ne obaziru se na činjenicu da to “javstvo” je GPS koji ih vodi u slijepu ulicu.

Isus i praštanje

Isus oprašta svima. Isus oprašta bludnici, farizejima i carinicima.  Lopovima i izdajnicima. Teškim grešnicima. Isus oprašta svakome tko od Isusa zatraži pomoć. Ček. U Bibliji piše da onaj kojemu se malo prašta ima maIo ljubavi. Isus ustvari oprašta i jednome koji čak ne traži oprost. Razbojnik s drveta križa. Dok jedan prihvaća svoje propadanje i uronjen u vlastito blato smrtnosti usuđuje se i na tom mjestu – križu – Boga dovoditi u kušnju, propitikivati smisao čak i njegova Bića. U isto to vrijeme onaj drugi razbojnik, suočen pred nadolazećim trenutkom istine smrti koji mu je sve bliži – Isusu se ponizno obraća i moli ga da ga se sjeti u nebeskom Jeruzalemu. Taj raskajani razbojnik osjeća da nema nikakvog argumenta s kojim bi mogao izaći pred Gospodina i zatražiti milost oproštenja. Taj razbojnik suočen s vlastitim propadanjem stavlja ispred Isusa taj svoj izgubljeni život, natopljen grešnošću i vonjem prolaznosti. On nema ništa drugo. Osim svoje palosti i promašenosti. I to stavlja ispred Gospodina. Duboko raskajan. Svjestan težine svojih promašaja, taj razbojnik nema snage moliti Isusa za oprost. Taj razbojnik gleda i prepoznaje Spasitelja svijeta i Otkupitelja čovjeka. I u tom trenutku istine  susreta Boga i čovjeka taj razbojnik samo zavapi: “Gospodine, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo” Ovdje.

Ovdje se događa erupcija milosti. Bog prodire u svaku njegovu ranjenu poru. I liječi ju svojim oprostom. Raspeti Bog s drveta križa daje obećanje: “Kažem ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju.” O Bože. Koliko li sam samo puta plakao moleći se ispred Tabernakula i razmatrajući ovaj trenutak. Kolika li je ljubav našeg Spasitelja da ne želi da itko od njegovih propadne za život vječni! Dajte da se sačuvam nepotrebnih napada. Hoće li se svi spasiti? Nažalost, neće, jer i o tome govori naš Isus. Ali, ovaj susret Boga i čovjeka na jedan način nam daje toliko nade. Nade koja je toliko čvrsta da ju možemo opipati. Zatim prigrliti. I stisnuti svoje biće uz taj milosni križ našeg Spasitelja.

 U Očenašu nas se uči

Ima ta molitva koju nas je naučio moliti Isus Krist. I upravo u toj molitvi nas Isus uči da Njega molimo da nam oprašta sve onako i onoliko kako i koliko i mi sami opraštamo drugima. Podsjetimo se: “i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim” Vjerojatno bismo mogli i ovako reći: “Dobri Isuse, molim te da kada umrem mi malo toga oprostiš jer sam i ja malo drugima opraštao.” Shvaćate li? Kršćanin živi od opraštanja. Već sada, ovdje,  ali još važnije, opraštanjem drugima mi se spremamo da i nama bude oprošteno za tamo gore.

Marin Miletić | Bitno.net