Brak je zajednica muškarca i žene. Obitelj je mjesto gdje, ako je dakako moguće, na ovaj svijet dolazi – život, dolaze djeca. Tako bi trebalo biti po naumu Božjem. Naravno da živimo u demokraciji i da svatko ima pravo živjeti kako želi. No, na primjer, svi imamo neke uvjetovanosti koje su baš dobre. Trebali bismo sve učiniti što možemo da nam žene budu ravnopravne muškarcima u društvu. Dopustite mi napisati, žena ne može doći igrati nogomet u prvoj ekipi NK Rijeke, zar ne? Netko može misliti da je liječnik jer je pročitao tri knjige navedene tematike, ali ako nisi završio medicinski fakultet, ti nemaš legitimitet liječnika. Magarac, da budem posve plastičan, se može ofarbati u sive boje, ali on će uvijek biti obojeni magarac. Nikada i nikako – zebra. Ako bi afrički nosorog pomislio da ima pravo letjeti i skočio s vrha neke planine, nisam siguran da bi se dobro proveo. Muškarac i žena trebaju jednako vrijediti, jednako biti poštivani i voljeni, ali muškarac i žena nikada neće biti identični. Mogao bih napisati da smo mi (muškarci i žene) jednaki pred Bogom, ali nismo identični pred Bogom. Jer je dobro da smo različiti i kao različiti smo stvoreni na ovoj okrugloj planeti zvanoj Zemlja.

Kome smeta obitelj?

Kako bi rekao Chesterton: “Nije istina da onaj koji ne vjeruje u Boga ne vjeruje ni u što, jer počinje vjerovati u sve.” Tako na primjer, idemo se našaliti, neki od mojih Riječana već dvadesetak godina vjeruju u prazna obećanja da će dobiti svoj autobusni kolodvor. Čvrsta je to i snažna vjera, mora se priznati. Djece je sve manje, dugova je sve više, grad je sve prazniji. Ako ti ne ide gdje bi trebalo, uvijek možeš raju zapaliti, samo okreni na – druga Tita. Ili barem na Galeba. Ili na HOD.

I odmah sve nekako krene, sve se zakovitla, zafrče, zaiskri, probude se čak i besmrtni odredi boraca. Kada smo već kod druga Tita, volio bih malo o njegovim uzorima. Friedrich Engels u djelu “Der Ursprung der Familie, des Privateigentums und des Staats”, koje smatraju jednim od temeljnih djela komunizma, tvrdi da se nakon prvobitne zajednice u kojoj je ljudima sve bilo zajedničko, u društvu pojavila nejednakost. Tu jednakost se može vratiti, pravedno društvo se može stvoriti, kako oni smatraju dakako, tako da se ukine privatno vlasništvo i monogamnu obitelj, jer su oni izvor nejednakosti. Komunistički manifest u drugom poglavlju ne može biti jasniji:

“Ukinuti obitelj!… Buržoaska obitelj će nestati u tijeku kao njezin dodatak koji će isto nestati (misli se na privatno vlasništvo), a i oboje će nestati uništenjem kapitala.“

Naši političari nad kojima nikada nije provedena lustracija su odgajani u tom duhu bezumlja. Svi ti “kolege” samo su promijenili dres, ali mnogi igraju istu igru. Igru u kojoj je jedino bitno da su oni na pozicijama moći. Da se skrbe o sebi i o svojima. I da vraćaju dugove meštrima koji su im omogućili blagodati ovoga svijeta. Zato je šteta da nismo proveli lustraciju. Ne radi nikakve osvete. Nikako. Samo da ljudima koji su bili dio tog sustava i činili loše stvari da im se poslije devedesetih reklo da mogu, na primjer, saditi papriku. Ili krastavce. Ili pisati, voditi privatni biznis. Ali, nikako da sudjeluju u izvršnoj vlasti. Tu smo falili. Sve. Baš sve.

Ljevica (ponovno) protiv demokracije?

Ideološki borci nište temelje obitelji. Osobno, nemam baš nikakvih teškoća s gay osobama. Ja sam katolik. Prihvaćam ih, volim ih i ljubim ih. Iskreno. Iz srca. Što god mogu za njih učiniti, učinio bih, samo da ne griješim. Jer bi tako učinio i moj Gospodin. Ali, moja Biblija kaže da je prakticiranje tih čina – grijeh. Ja bih zanijekao Isusa kada bih se pravio blesav na ovu istinu Svetog pisma. Sjećate se tih ideoloških boraca kada im je omaknuo, “pobjegao” video u kojem su spalili lutkice heteroseksualne obitelji. Žalostan pokazatelj što bi oni valjda htjeli. Vjerujem da nisu svi tako agresivni. Nadam se tome. Što to žele, uništiti onu ćeliju na kojoj počiva temelj ovog društva: mama, tata, djeca, brak?

Još ne mogu vjerovati informaciji da će se u mojem gradu zabraniti mogućnost referenduma. Možda je to netko s desnice podvalio riječkoj vlasti. Kako netko tolerantan i otvoren drugome, različitome, demokraciji može donositi rigidne i isključive odluke? Grozim se takve jednosmjerne tolerancije. Možete li u nekom paralelnom univerzumu zamisliti što bi se dogodilo da je vladajući centar ili desnica i da isti zabrane ljevici pokušaj prikupljanja potpisa za išta? Dakako da ne možete. No, kako se barem meni čini, pojedinci ljevice vode ideološke borbe i to do kraja. Ah, dobro. Barem im se to kotrlja, kada svugdje drugdje nije baš rijeka tekućica, već više stajaćica. Odavna već bez života u sebi. Pazite, zabranjuje se građanima da se sami očituju o nekoj temi. A znamo da je glas naroda izravna demokracija kroz referendum.

Švicarski poučak

Bio sam nekoliko dana u Zürichu kod braće i sestara evanđeoskih kršćana. Priča mi jedan dobri čovjek kako kod njih u Zürichu o podizanju kata na kući, izmjene krova, prvo odlučuju – referendumom susjedi. Hej, susjedi referendumom! Za kat kuće! Građane se pita za sve! Da si urede državu, grad, selo – kako žele. U našoj domovini, u gradu koji toliko volim, očigledno su neki ljudi dobili porive ponovno vladati kao što se vladalo prije pobjede hrvatskih branitelja nad jednoumljem i partijskim sustavom. Nama je potrebna normalna, uljuđena, europska i demokratska ljevica. Vjerujem da će doći i to vrijeme. Pa će se lokalne vlasti brinuti o komunalnoj infrastrukturi, svim tim silnim prostorima da ne zjape prazni. O toliko obećanja koji valjda baš u riječkom slučaju se moralo pokazati da su ludima radovanje. Naravno da se mora paziti da se ikome pa i manjinama ne oduzimaju ikakva prava, ali isto tako treba paziti da se onemogući da itko može manipulirati nekom moći koja mu po naravi i želji naroda jednostavno – ne pripada. Kako će biti lijepo kada se lokalni šefovi budu brinuli o svakodnevnim potrebama svojih građana. Onih važnih i životnih, a ideologija postane nepotrebna u osvajanju vlasti.

Vratimo se gay zagovornicima. Jeste li znali, mnogi gay parovi koji nisu opterećeni ideološkom borbom u svom srcu su pro-life? Poznati svjetski gay designer dvojac Dolce i Gabbana su – za život od začeća. Oni su zorni primjer ljudi koji ne žive po nauku Isusovu, ali su otvoreni životu. Kako li je ovo divno! Da podcrtam: ljudi imaju pravo živjeti u kakvim god žele zajednicama. S ovima i onima. U dvoje, troje, petero s mačkama i psima i u raznim kombinacijama. Ako žele, slobodno neka si dodaju i gore spomenutog nosoroga u kombinacije. Pa ipak – brak je zajednica muškarca i žene.

Hod za nezaštićene

Djeca su vrlo važna dimenzija obitelji. Muž i žena ostvaruju sebe u punini kroz sustvarateljstvo novog života. Po tome smo i mi slični Stvoritelju. I zato je vrlo važno da se zaštiti taj nerođeni život. Zato se i događa HOD za život. Lišen svih oblika dnevnog politikantstva, manipulacija ovih i onih. Mi hodamo za one koji nemaju glas da bi kriknuli: “Želim živjeti!” Mi hodamo za one koji imaju jedinstveni genetski kod, jedinstvenu genetsku strukturu, za ona mala bića. Ta bića su najnezaštićenija na svijetu. I držimo da je iznimno važno danas reći: nitko nema pravo drugom životu zabraniti da bude rođeno. Nitko nema pravo sebe postaviti gospodarom života i smrti. Život mora biti rođen, začeti život ima ispred sebe cijeli jedan put do naravne smrti i ne bi se smjelo prekinuti nešto što je u Providnosti ostvareno kao početak. Svatko od nas bi se mogao ovdje prepoznati.

Društvo u cijelosti se mora pobrinuti za kvalitetu života. No, vjernici dobro znaju. Mi ne vidimo smisao u četiri automobila, bazenu i skupocjenim stvarima. Mi vjerujemo da se začeti život rađa, razvija, a svoju puninu ostvaruje tek prelaskom kroz vrata smrti u nebeski Jeruzalem. Mi smo stvoreni za Nebo, piše Biblija. Zato nama vjernicima svaki život ima dubokog smisla, bez obzira na eventualne teškoće, težinu križa. Treba proći ovom našom katkada suznom dolinom da bismo mogli ući u nebeske stanove. Nadam se da će društvo sazrijevajući uvidjeti važnost – života.

Marin Miletić | Bitno.net