NOVA KOLUMNA MARINA MILETIĆA

E, moj galebe

Jonathan je fizički bio kao i svaki drugi galeb. Istog oblika, istih organa, iste tjelesne strukture. No, problem je bio, dopustite mi reći, da su drugi galebovi više voljeli sigurnost vlastitog smeća nego da pokušaju vidjeti za koje su sve visine – stvoreni. I tu je ključni problem.

Foto: Shutterstock

Oduvijek sam volio čitati. Ali, stvarno, ono, kao klinac. Bježao sam od svoje surove stvarnosti djetinjstva u – knjige. Knjige su bila moja oaza, moja luka u kojoj sam sidrio svoju nutrinu i puštao mislima da huče. Tako glasno da sam imao dojam kako je i moje tijelo negdje drugdje. Sjećam se kako sam do kraja osnovne škole pročitao mislim sve serijale Karla Maya o pustolovinama u preriji. Tako sam se suobličio s Oldom Shatterhandom maštajući da ću jednog dana biti snažan poput tog gorostasa čelične šake. Upoznavao sam se s mudrošću i hrabrošću Winnetoua. I stari May je imao svoje demone. Mene kao katolika nekako tješi da su mu neke ideje dolazile i kada se ispovijedao zatvorskom svećeniku koji ga je motivirao da misli pretoči u tekst. U tom košu mojih gutanja knjiga bio je i Zane Gray i njegovi uradci o kaubojima. Ah, tako rudimentarno, rekao bi netko, ali meni kao osnovnoškolcu baš su ova dva autora bila – vritnjak u stražnjicu koji me gurnuo naprijed u svijet riječi. Odmah tu je nekako došao i Jack London, opet ja u buntovnike, Morski vuk, Bijeli očnjak pa Zov divljine… I tako, što dublje uranjaš proničeš sebe i shvaćaš koje je bogatstvo čitati. Otkrio sam tako i Tolkiena, O’ Briena, pa posljednjih godina Chestertona… I mnoge druge velikane pisane riječi. Danas pak uživam u teološkoj literaturi, u papi emeritusu Benediktu čija djela grozničavo sva skupljam (dobro, imam i djela pape Franje, ne brinite) i uživam nanovo i nanovo čitati Khalila Gibrana, libanonskog pjesnika. Mladi, čitanje je divno, čitajte što više, molim vas. Čitanje će vas dovesti i do Riječi. Do knjige nad svim knjigama – Biblijom. To je bogatstvo kakvo čovječanstvo ne može pojmiti svim svojim inteletkualnim naporima. Biblija mijenja dok je samo držiš u rukama. A kamoli čitanjem. Čitanjem ulazi u jezgru tvoga habitusa i preobražava te slici onoga na čiju sliku si stvoren. Čitajte, molim vas.

Ajmo o galebu

Definitivno ću snimiti video o galebu. Kao adolescent sam bio zaljubljen u galebove. Promatrao sam ih očima čistoće. Zbog gospodina Richarda Bacha i Galeba koji nije kao drugi galebovi. Jonathan Livingston. Joj, kako sam progutao ovaj knjižuljak. I s uzbuđenjem čekao gimnazijski sat književnosti u Salezijanskoj gimnaziji kod profesorice Mirjane Baždarić da mogu s njom pričati kako me knjiga oduševila. Danas, s odmakom, prepoznajem u knjizi i niz drugih prizvuka, čak i onih koji naginju nekim drugim religijama, ali nećemo biti uskovrećastog razmišljanja. Sada želim govoriti o drugim naglascima, nema opasnosti za našu svetu vjeru nikako. Galeb Livingston, zvat ću ga po imenu, lakše mi je tako, toplije je. Dakle, Jonathan je fizički bio kao i svaki drugi galeb. Istog oblika, istih organa, iste tjelesne strukture. No, problem je bio, dopustite mi reći, da su drugi galebovi više voljeli sigurnost vlastitog smeća nego da pokušaju vidjeti za koje su sve visine – stvoreni. I tu je ključni problem. Galebovi su smećari. Svejedi. Strvinari. O, Bože, kako sam se zgrozio, a nisam baš neka tetkica, kada sam čitao jednu knjigu sjedeći na klupi, a ispred mene golub stoji i gleda me. Taman sam si počeo umišljati da je možda Duh Sveti odlučio mi saopćiti neke izvanredne stvari koje Bog sprema samo za mene kada ono  – pah! Grab! Žvak! Cviljenje i – muk. Galeb skočio na goluba i svojim snažnim kljunom precvikao mu grlo i na mjestu ga usmrtio. Mrtav-hladan ga je nastavio jesti. O prljava i nakazna stvorenja, počeo sam i ja kričati biblijske riječi, skočio i nogom ga pokušao teže ozlijediti. Galeb je odletio. Neokrznut. Gledam ja strvinu od goluba, uzmem vrećicu, pokupim ga i bacim u kontejner. Ostao sam ondje neko duže vrijeme previrući po svojim mislima.

Sami biramo smeće ili delicije

Svatko od nas može biti galeb i Galeb. „Galebovi ne znaju za nesigurnost u letu ni za gubljenje brzine. Gubljenje brzine i sigurnosti za njih je sramotno i nečasno…“ O koliko puta se svatko od nas sreo s ovom misli? Koliko puta smo se bojali otisnuti na pučinu života ne shvaćajući da nas baš te životne oluje čine boljim ljudima. Bonaca ne stvara mornara, tako ni život bez kušnji, trpljenja i padova ne donosi rast čovjeku. Svatko od nas prolazi i svoje slabosti. Jonathan se čak odlučio vratiti jatu. Jeo je otpatke, jeo je ribu iz plićaka. Kričao je oko gatova i ribarskih brodova. Ali, nije bio sretan. Kada je postigao svoj vrhunac i ponadao se da će ga braća prihvatiti dogodilo se – javno sramoćenje. No, biblijski gledano, zar nisu baš braća Josipa sanjara bacili u bunar? Vlastita braća htjeli su ga ubiti. Jer nisu mogli pojmiti da netko nije poput njih. Obični galeb. A kamoli kada se tu umiješao Bog. Neki nikako da shvate, nitko u ničemu nikako ne može naštetiti onima koje Bog izabere da se njegova milost očituje u ovome svijetu. I čak da završe svi po bunarima i jamama, bezdanima ovoga svijeta, njihovo poslanje tu ne završava, nego tek počinje. Sveti Tertulijan je jasno rekao: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana.“ I naš Gospodin Isus Krist nije baš završio ovaj život kupajući se u nekom mondenom gejziru, zar ne? Drvo križa, prijatelji. Tamo idemo. To je naš smjer. Vratimo se galebu Jonathanu. I nakon sramoćenja od jata, on je nastavio slijediti svoje snove. Jer na koncu, svatko je od nas slobodan, u duhovnoj dimenziji, hraniti se smećem ili delicijama.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Dragi ljudi, čitatelji, idite za srcem. Idi, čovječe, za svojim snovima. Ne zamjeraj nikome koji te ne shvaćaju, moli za one koji te progone, zazivaj blagoslov nad one koji ti zlo žele. I idi za snovima. Ako si stvoren za visine, a vjerujem da jesi, ne hrani se otpacima prljavih ulica. Naša duša je besmrtna. Naš Bog nas je htio za vječnost, ne za raspadljivost i za gozbu crvima. Stremi ka visinama, da bi u visine i stigao.

Leti, moj Galebe. Leti.

Marin Miletić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 7. srpnja 2018.

Možda vam se svidi