Od Gospodina učim kako je praznina koju osjećam kad se razočaram u samu sebe, blagoslovljena.

Praznina koja dolazi nakon razočaranja u sebe, gubitka vlastitih snaga i neizvjesnosti života, čovjeku kao da izmiče tlo pod nogama. Gubi kontrolu, skriveno je što se može dogoditi, pa se javlja strah i otpor, a Bog kao da je tih i dalek. Na čekanju smo, prazni, nemamo ono u što smo se prije pouzdavali. Život je izvan nadzora, okolnosti bez jasnog smisla, imamo zbunjenost i nejasnoću u osjećajima… Svaka takva nesigurnost u ono što nam je poznato, izaziva strah i dojam neuspjeha. No nakon svojih osobnih razočaranja, s iskustvima praznine i suhoće, jasnije mi postaje kako je jedino što se može zvati životnim neuspjehom – grijeh. Život bez Boga, život koji vodi u smrt – to je neuspjeh života. Promašaji u nekim aktivnostima ili rezultatima, i moja dubinska razočaranja u samu sebe i vlastite snage, ako nisu plod grijeha ili me nisu doveli u grijeh, jednostavno nisu neuspjesi. Čak i grijeh ima “rješenje” u istinskom kajanju, Božjem oproštenju i obraćenju, a koliko tek onda milosti dolazi po običnim bolnim prazninama! U takvim stanjima umjesto da sam ojačala vjeru u svoje snage, tako što su se one pokazale beskorisne, povjerovala sam još više Božjoj snazi. I između ostaloga, moja razočaranja u samu sebe i vlastite snage toliko bole, zbog navezanosti na slike onoga što uspjeh u životu treba biti i kakve osjećaje treba stvarati. Bog je taj koji oslobađa od ovih bolesti i sloboda koju Gospodin nakon takvih pražnjenja daje, izuzetna je. Bivamo pražnjeni od sebe i svojih snaga, da bi u nama više mjesta bilo za Gospodina (usp. Iz 49, 20).

Kada su se Isusovi učenici, apostoli i žene koji su ga nasljedovali, susreli s prizorom praznog groba (usp. Mt 28, Mk 16, Lk 24, Iv 20) obuzeo ih je strah, čuđenje, bojazan, zbunjenost… Njihova bića su se šokirala zatekavši neočekivano – osim užasa pretrpljenog u promatranju Isusova mučenja i umiranja, naizgled im je oduzeto i ono malo “sigurnosti” što im je preostalo – Njegovo smrtno tijelo. Ovo dakako nije usporedivo s našim svakidašnjim jadikovkama, ali se može preslikati. Bog nam uklanja poznate slike o Njemu, da bismo ga dublje spoznali i doživjeli. Bog nas prazni od poznatoga, staroga i lošega, da bi pokazao svoju veću slavu i učinio nam veće dobro. Kao da Njegovo djelovanje ljubavi prelazi u novi oblik. Da, zato nam i često oduzme sve za što se grčevito i čvrsto držimo, da bismo se zaista uzmogli opredijeliti za Njega – zaista se slomiti i isprazniti, da bi nas Njegovo milosrđe ponovno oživjelo i ispunilo.

Kod praznog groba se treba zadržati. Svaka praznina i osobni potop prilika su za Božju slavu. Bog nikome ne želi vječnu propast, pa je zato tako jasan smisao propadanja naših snaga i sva naša osobna razočaranja – zato da bismo se nakon ponora pročistili i dali Njegovoj slavi šansu. Prazan grob značio je da je Isus uskrsnuo. Svaka naša praznina znak je kako se tu Božja prisutnost treba nastaniti i Gospodin u našim očima proslaviti. I što su posjetitelji Isusova groba jedino trebali učiniti kada su vidjeli prazan grob? Povjerovati! To je ono što je potrebno i svima nama! Naši ponori, gubici i praznine, osim ako se opredjeljujemo za vječnu smrt i propast, nisu neuspjesi. Nisu ni gubitak vremena, dana i godina, ako dopustimo Bogu da se njima posluži kako bi Njegova ljubav u nama izrasla – ako povjerujemo.

Ne ignorirajmo prazan grob. Ako Boga ne doživljavamo na do sada nam poznati način, ne znači da nije ovdje i da nije itekako djelotvoran. Vjerujmo, jer slava Njegova uskrsnuća tek će nas obuzeti…

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]