Samo minuta vremena, a toliko genijalnosti.

Životna logika, filozofija, etika, vjeronauk, matematika, biologija, evolucija, revolucija, unitarizam, separatizam, socijalni nauk i još puno toga za vidjeti u ovoj minuti – samo tko hoće…

Toliko je teško biti čovjek čovjeku. Kao da nam prečesto nedostaje ono malo kreativnosti koju bismo mogli upotrijebiti za kvalitetnije živote onih koji su pored nas, onih za koje smo, kako kaže Levinas, odgovorni…

Ipak, dežurni učitelji nas češće uče da vodimo brigu o sebi, negoli o drugome. Ne da ja nisam važan, ali nije ni onaj drugi nevažan. Ili, još bolje, onaj drugi nije – nitko. On je netko. On postoji. On je tu. On je gladan, žedan, bolestan, u tamnici. On je izbjeglica. On je čovjek kojim netko trguje i onaj na kojem netko zarađuje. On je onaj koji nije ni rođen, pa još nema glasa. On je onaj živi – bez glasa. On je manjinac, obezvrijeđen, obespravljen, ušutkan, zatučen, marginaliziran, satrven, iskorišten, odbačen i ‘niškorist’…

Prečesto smo zagledani u svoje živote, gledamo svoja posla, ne zabadamo nosove u tuđe živote, osim kad te živote treba pretresati pod mikroskopom u nedostatku kreativnijih i smislenijih tema… Ili kad se dogodi kakva tragedija, pa se onda zgražamo. Kako smo brzi na to zgražanje, a tako spori primijetiti jauk i vapaj onih kojima još možemo pomoći. Mrtve ne možemo vratiti. Živi još dišu. Kako reče Majka Terezija – Možda ne možeš nahraniti tisuću ljudi danas. Ali možda možeš jednog. Dodao bih: Postoji i ona najgora opcija. Možeš i nijednog.

U ovom videu se genijalno zbila ta filozofija i religija, biologija i revolucija u kojem bi moglo krenuti i naše društvo. Moj brat neće biti gladan. Ne samo kruha. Nego pravednosti, mira, ljubavi, jednakosti, prava… Eh, kad to spasenje, pravo, mir, pravda, jednakost, mirovina, bolnica, posao ne bi bili samo privilegija jednih, a nedosanjani san drugih.

Usuđujem se sanjati. Barem mi snove nitko ne može ukrasti ni prisvojiti, zatrovati i uokviriti…

San izgleda kao ovaj video. Mali gleda i ne može vjerovati. I njegova kutija je puna. Pita se i traži pogledom tko su dobročinitelji. A ostali se zagonetno smješkaju – oni su svi dobročinitelji. Zvuči idealno, čak komunističko-socijalistički, gdje komunizam znači svijest o zajednici (communio lat. zajednica), a socijalizam društveno usmjeren (lat. socio = društvo). Svi su dali pomalo od sebe pa je i njihov prijatelj imao što pojesti. Nisu ljubomorno za sebe držali svoja prava, svoje privilegije, svoju zasluženu plaću, svoju pravdu, svoj mir, svoje spasenje, svoga Boga, svoje talente… A mogli su. Mogli su i možemo na stotine i tisuće načina objasniti zašto netko nešto može, a drugi ne može, zašto jedan jede, a drugi ne jede. I bit ćemo sasvim u pravu. Opravdani. Etički besprijekorni. Po zakonu i Zakonu. Mirne savjesti. Možemo mi svašta nešto kad hoćemo, pa čak rušiti i zakone i Zakone, graditi i rušiti zidove i Zidove, smišljati i mijenjati pisma i Pisma, slova i Slova. Svašta mi nešto možemo kad hoćemo…

Ovaj svijet je žedan ovakvih ljudi, ovakvih učiteljica, ovakvih učenika, svih uzrasta, opredjeljenja, spolova, uvjerenja, većinaca i manjinaca…

Sretno nam svima jer je novi dan pred nama!

P.S. Nemoj se samo izvlačiti da se tebe to ne tiče. Tiče se nas svih!

fra Željko Barbarić | Bitno.net