Svijet proživljava svoju najnoviju dramu. Dramu koja je obavijena strahom prepunim neizvjesnosti. Skoro više ni u što nisi siguran. Počevši od toga da bi idući predsjednik Amerike mogao biti ni manje ni više nego Donald Trump, pa do toga da kad obučeš habit ili dođeš na oltar možeš ostati bez glave. Doslovno. Ovo su kategorije u kojima razmišljamo mi na Zapadu. One kategorije u kojima razmišljaju naša braća i sestre na Istoku su još strašnije. Jer njima počesto dolazi tiha opasnost koja nerijetko dolazi sa smrtonosnom pošiljkom. Dronovi. Ne čuješ i ne vidiš ga. Samo vidiš posljedice. Ako preživiš. Toliki teroristički napadi su postali svakodnevnica o kojima mi na Zapadu tek ponekad čujemo brojke. 23. 253. 35. Samo neke pomiješane brojke koje uglavnom znače koliko je ljudi taj dan (ili sat) poginulo negdje tamo daleko, a koliko ih je ranjeno.

Strah je postao (i ostao) moćno oružje u svjetskom poretku. Tolike kampanje za izbore su napravljene na temelju straha od drugoga i toliki su pobijedili samo zato što su obećavali zaštiti nas od onih drugih koji nam prijete. Toliki su ratovi započeli ne toliko oslonjeni na stvarnu opasnost, na stvarne dokaze i na stvarno postojanje neprijateljstva i osnove za ratovanje, koliko na strahu – ako mi ne udarimo na njih, oni će na nas.

Prva rečenica koju smo učili u srednjoj školi iz grčkog jezika, prva rečenica u prvoj vježbi, glasila je: Sila silu rađa. Nasilje rađa nasiljem. Onda, vezano za ovo rečeno iznad, strah rađa novim strahom. A svijet se silno hrani strahom. Što stvarnim, što nestvarnim. Novine i Internet su prepuni hrane za moj strah svagdašnji. Stvarnost je prepuna novih izazova u kojima treba živjeti. Kao da je prije bilo lakše ili bolje. Povijest se stalno iznova ponavlja, samo su metode novije, samo su nijanse novije, samo je instrumentarij noviji…

Strašne stvari se događaju. Glave lete kao da su lutke u pitanju, a ne ljudska bića. Nitko nema pravo reći da je potpuno siguran. Kao da se ponavljaju neka divlja vremena i kao da se vraćaju na scenu bezočni međuljudski odnosi. Mislio sam da je prošlo vrijeme kad si nekoga tko je drukčije mislio skraćivao za glavu, kad si ga pekao na ražnju ili nabijao na kolac. Scene koje su nam vješto opisivali stari pisci u nekim povijesnim romanima, kao da su se vratile na najmučniji mogući način u stvarnost. Ne u reality show, nego u stvarnost. Ne u kontrolirane uvijete, nego u našu stvarnost.

Vidio sam i neke slike i pozive na križarske bojne. Ne idemo 50 ili 200 godina unatrag, nego ima poziva i na povratak na nekih 1000 godina unatrag. Dokle? Kuda idemo? Prema kakvom svijetu idemo? Kakav će svijet zateći ovi iza nas? Najrazvijenije društvo otkad je svijeta živi svoj život u sigurnosti koja se čuva oružjem. Ona priča iz Palestine kaže da su Marija i Josip tražili mjesto u svratištu. Nisu našli mjesta. Da obilaze danas u mnogim dijelovima svijeta bi ih dočekali stražari naoružani do zuba. U nekim državama bi dobili metak dobrodošlice – jer je naime zabranjeno prilaziti privatnim posjedima. U nekim mjestima ne bi mogli dalje od visokih zidova i bodljikave žice.

Mnogi se zaklinju u Boga. S jedne strane viču da je Bog velik pri čemu čine najokrutnije zločine. S druge strane opet prizivaju se blagoslovi nekog drugog Boga koji će pomoći da ta strana nadjača i pobijedi u ratu za svoje interese. Problem je u tome, čini mi se, da smo se mi uhvatili opasnog zadatka – Boga učiti što treba činiti i Bogu poručivati kakav je on, dočim smo mi zaboravili učiti od Boga i zaboravili slušati Boga kakvi bi mi mogli ili trebali biti.

Strah je sastavni dio života. Ne možemo se ne bojati. Za sebe. Za svoju obitelj. Za svoje najmilije. Za svoju Domovinu. Za prijatelje… Evanđelje će nas upozoriti da svojom brigom ne možemo produžiti svoj život ni za lakat… Kad bi nas barem Evanđelje naučilo da ne skraćujemo tuđe živote za glavu, lakat, nogu, ovaj svijet bi bio puno ljepše mjesto za život…

Predajem Tvom presvetom Srcu ovaj svijet, ovaj nemirni svijet koji postaje sve tješnji za suživot. Nauči nas biti braća i sestre jedni drugima, da ne vidimo jedni u drugima interes nego da jedni u drugima vidimo braću i sestre. Ne gledaj na naše grijehe, mnogo ih je… Smiri nas… Pošalji nam svoj mir, mir koji nam ovaj svijet i svjetske puške, bombe i dronovi ne mogu dati…

fra Željko Barbarić | Bitno.net