Osjećam neku težinu otkad sam se vratio s odmora. Teško mi se pokrenuti. Odmor je bio odličan. Možda je zato sad teško vratiti se u stvarnost o kojoj nisam previše htio ni misliti dok me nije bilo. Ponekad malo previše doslovno shvatim da svijet može preživjeti bez mene mjesec dana i stavim sve na čekanje. Nije baš da sam zaboravio sva slova dok sam bio na odmoru, ali osjetio sam se nekako iscijeđeno na kraju prošle radne godine i trebao mi je odmak od svega. Trebao sam napuniti baterije.

I ovo vrijeme, ova faza, ovo razdoblje pruža nove prilike i mogućnost pogledati stvari jednim svježim očima. Uvjeren sam da svaka faza u životu nudi novu perspektivu na život, na odnose s ljudima, pa tako i na odnos prema Bogu.

To punjenje baterija ne završava nužno s posljednjim danom odmora. Svake godine se iznova upozoravam kako trebam pripaziti na sebe, na svoje zdravlje i malo pametnije organizirati svoje vrijeme. Govorim sam sebi da usporim na vrijeme, da ima i sutra dana. Moj tata mi često ponovi da pripazim na sebe i da trebam znati i zasvirati ali i odmoriti.

Lako je reći, ali je teško to napraviti. Mislim da nema ništa pogrešno ni loše u služenju ljudima, u radu i poslu, pa čak ni u trci i strci u kojoj se nalazimo. Okruženje u kojem se nalazimo, jednostavno ti ponekad ne dopušta biti spor dok svi ostali trče. Onda te ili pregaze ili gledaš svima u leđa. Valja nam živjeti u ovom svijetu, a ne na nekom drugom planetu. Valja nam i ne biti od ovoga svijeta, ali i dalje živimo u ovom svijetu. Mislim da nema ništa pogrešno ni u brizi za sebe, kao što nema ništa pogrešno u izgaranju za druge ljude, davanju samoga sebe za druge, davanju 150 % od sebe, žrtvovanju, odricanju i stavljanju sebe na posljednje mjesto.

I to posljednje mjesto je nekakvo mjesto, zar ne? A to mjesto ima nekakve svoje prohtjeve. Ima svoje potrebe. Ima potrebu za prijateljima. Za dragim osobama. Za hobijima. Ima potrebu za molitvu, mir i povučenost. Ima potrebu i za samoćom, dugom šetnjom i planinarenjem. Ima potrebu za ronjenjem, košarkom i dobrom knjigom. Ima potrebu za izležavanjem. Ima potrebu i za redovnim obrocima, kao i za redovnim odlascima na svetu misu. Ima potrebu i za redovnim ispovijedanjem i redovnim liječničkim pregledima. Ima potrebu i za redovan odlazak zubaru i redovitu osobnu higijenu.

Bojim se da, ako ne bude tog mjesta za samoga sebe, pa makar to bilo posljednje mjesto u tom redoslijedu kojeg imaš, doći će do raspada sustava. Baterije se ne pune samo jednom godišnje. Čovjek nije poput onih ogromnih nosača aviona koje pokreću nuklearni reaktori koji mogu neprestano raditi godinama, desetljećima… Ti nisi otporan na metke, na tragedije, na depresiju, na valove koji te zapljuskuju, na bure koje te šibaju, na glad i na žeđ, na uvrede i na gaženje, na zlostavljanje i na nepravdu… Sve te to cijedi i umara, obara i ranjava, čupa i tare…

Mislim da je ključna riječ ovdje – regeneracija. Mišići su potrebni regeneracije. Ako sportaši igraju naporne utakmice svaki dan, bez dana odmora ili predaha, ne mogu tako dugo izdržati. Pucaju mišići. A tako je nekako i u drugim područjima života. Tijelo, duh i um traže svoje. Možda sam ja preponosan da priznam ili pokažem na van kako sam iscrpljen, kako mi je teško i kako trebam predah? Možda se pretvaram da ne boli kad boli, da nije teško kad je teško, da sam tužan kad nisam tužan, da nisam slomljen, kad sam slomljen… A možda drugi to ni ne primjećuju, pa i to zaboli…

Potraži svoje načine regeneracije i punjenja baterija. Potrebni su ti. Ne samo jednom godišnje. Potreban si onima koji te vole. Sutra donosi nove brige, nove valove i oluje. Volim onaj psalam koji govori o ‘sakrivanju u sjenu krila’ Božjih. Tamo. Tamo se imam potrebu sakriti na kraju ovoga pisanja. Jer ta sjena donosi neku sigurnost, neki mir, neku blagost, neki odmor, neku regeneraciju, neku živost, neki smisao, neku mirnoću, neku motivaciju, neku životnost, neku energiju, neku snagu koje ne mogu pronaći nigdje drugdje i ni s kim drugim…

Fra Željko Barbarić | Bitno.net