Neki susreti ostave na meni dublji trag od drugih. Nisam siguran zbog čega se to sve točno događa. Možda je do mene. Možda je do ljudi koje susrećem. Možda je zbog vremena. Možda je zbog nekih drugih okolnosti. Mogu to biti i slučajni susreti. Mogu to biti i namjerni susreti. Mogu to biti tek onako usputni susreti s površnim razgovorima i tek pristojnim pitanjima. Mogu to biti i susreti bez riječi. Mogu to biti i dugi razgovori u kojima se otkrivaju duboke tajne. Mogu to biti i susreti za koje sam se dugo pripremao. A može to biti i iznenadni susret.

Nekidan sam u dva dosta različita ambijenta susreo dvije majke s njihovom djecom. I oba ta susreta su nosila nešto posebno u sebi.

Prvi je susret bio u bolnici. U bolnicama su uvijek bolni susreti. Valjda tako i priliči imenici bolnica – da takav susret treba biti bolan. Posebno se to odnosi na dječje bolnice. Toliko sam puta u dječjim bolnicama doživio ohrabrenje, radost, osmijeh, zagrljaj. Ja koji sam tamo dolazio pomalo zbunjen i moleći Boga da mi da snagu donijeti ljudima dašak ohrabrenja. Nade. Mira. Povjerenja. A odlazio sam iz tih bolnica često s onim što sam ja ‘trebao’ tamo donijeti.

Bol je i dalje bila prisutna. Bolnica je i dalje bila bolnica. Bolest je i dalje bila tu. I suzno oko. I svi oni aparati i monitori. I svi oni lijekovi. I sve one sestre i liječnici koji su svako malo ulazili i izlazili iz sobe pazeći da sve bude u redu. i puna je ta soba i sve druge sobe brige. Nježnosti. Sramežljivih osmijeha. Iskrenog ponosa što su mali ratnici dobili još jednu bitku. Te bolničke sobe pune su pogleda koji govore o neizvjesnosti. I toliko puta ti pogledi i te sklopljene ruke govore o povjerenju u Boga. Unatoč svemu…

Drugi susret je bio u kazalištu. Na blagajni kazališta sam htio kupiti ulaznicu. U tom trenutku mi jedna gospođa, kad je čula koju predstavu želim pogledati, poklanja ulaznicu. Budući da je to prvi put da sam doživio nešto takvo u ovom velikom gradu, upitao sam je li sve u redu i nisam baš mogao vjerovati da se to događa. Kasnije, kad sam sjeo na svoje mjesto u dvorani, opet smo izmijenili nekoliko rečenica. Otkrila mi da je prvi put u tom kazalištu i da je tu s velikim razlogom. Njezina kći je glavna glumica u toj predstavi. Primijetio sam na kraju kako joj je kći na kraju predstave uputila zahvalan pogled s pozornice, tek toliko da im da do znanja da zna da su tu.

Ne mora čovjek biti poseban stručnjak za govor tijela i čitanje emocija u ovakvim situacijama. Primijetio sam ponos na njezinoj majci. I suzno oko. I osmijeh.

Ne mora čovjek biti ni velik stručnjak da shvati važnost prisutnosti i blizine, podrške i ljubavi dragih ljudi, posebno u trenutcima poput ovih – kad čovjek bude bolestan ili kad doživljava velike uspjehe i čini velike korake u životu. Ista je to ljubav, samo različite okolnosti. Jednako važne i jednako bitne. Jer i bolest je puno bolnija i gorča kad je čovjek sam. Jer i veliki uspjesi i veliki koraci u životu su drukčiji kad ih čovjek nema s kim podijeliti i nema s kim proslaviti.

Neki susreti ostave dublji trag od drugih. Možda zato što su snažniji od drugih. Možda zato što me podsjete na ono što meni nedostaje. Možda zato da me ohrabre. Možda zato da me podsjete na Božju blizinu i prisutnost. U susretu. U osmijehu. U brižljivosti. U ponosu. U zahvalnosti. U pogledu. U suznom oku. U neizvjesnosti. U nježnosti. U blizini…

fra Željko Barbarić