NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Naljepnice i etikete

Te osude, predrasude, osuđivanja, naljepnice i etikete koje dajemo jedni drugima govore više o nama samima. Govore više o meni. O mojim vrijednostima. O mojim idealima. O mojem odnosu prema samom sebi i prema svijetu. O mojim pogledima. O mojoj prošlosti. O mojoj sadašnjosti. I, dakako, govore i o mom Bogu ili o mom božanstvu koje manje ili više podupire moju poziciju. 

Foto: www.unsplash.com

Vjerujem da su mnogi od nas često sudjelovali u neslavnim ‘sportskim’ aktivnostima vezanim za ocjenjivanje i procjenjivanje nečijih vrlina i mana samo na temelju onoga kako su ljudi izgledali ili kako su se taj dan ponašali. Nerijetko zaboravljamo kako svaka osoba ima svoju priču i svoje unutarnje bitke o kojima mi ništa ne znamo. Njihov izraz lica, njihov stav i držanje, njihovo ponašanje, njihov pogled krije puno više od onoga što naše oči vide.

Moje ograničeno i vrlo malo iskustvo vezano za psihoterapiju dovoljno me upozorilo da se ne treba zalijetati sa sudovima i da se terapija temelji na upoznavanju drugoga, a ne u pretpostavljanju tko je drugi i zašto se tako ponaša. Mislim da sam još uvijek u stanju blagog šoka od toga koliko su ljudi spremni otkriti o sebi, svojoj prošlosti i svojoj sadašnjosti potpunim neznancima, samo kad osjete da su sigurni i da ih nitko ne osuđuje.

To osuđivanje je velika prepreka. Osuđivanje već unaprijed postavlja dijagnozu i ne dopušta drugome doći do izražaja. Ne dopušta drugome, zapravo, da bude. Često već imamo kategoriju ili naljepnicu koju spremno povežemo uz drugu osobu, bez da je ta druga osoba dobila poštenu priliku otkriti sebe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U susretima s pacijentima, pa makar i samo kroz tjedan ili dva njihovog boravka u bolnici, svi smo mogli vidjeti rast u našim međusobnim odnosima. Ima nešto u toj ranjenosti i u toj bolesti što povezuje ljude. Kad se čovjek razboli i kad vidi da mu jednostavno nije dobro, bude otvoreniji pomoći drugih. Vidi da ne može sam i da mu je potrebna pomoć drugoga. Mislim da je suvišno objašnjavati kako osuđivanje tu nije od ama baš ikakve pomoći. S druge strane, međusobni odnosi su rasli zahvaljujući otvorenosti na relaciji terapeut-pacijent i pacijent-ostali pacijenti. Samo okruženje, iako nitko nije bio presretan što je tamo, je davalo jedan dojam sigurnosti, povjerenja i zajedničkog cilja. Bili su u bolnici jer im je bila potrebna pomoć, a ljudi u bolnici su to shvaćali i bili su spremni pomoći.

Te osude, predrasude, osuđivanja, naljepnice i etikete koje dajemo jedni drugima govore više o nama samima. Govore više o meni. O mojim vrijednostima. O mojim idealima. O mojem odnosu prema samom sebi i prema svijetu. O mojim pogledima. O mojoj prošlosti. O mojoj sadašnjosti. I, dakako, govore i o mom Bogu ili o mom božanstvu koje manje ili više podupire moju poziciju. 

Osuđivanje stvara poziciju i opoziciju, dvije polarizirane strane koje ostaju polarizirane jer osuđivanje hrani i podgrijava podjele. Ne dopustiti drugome da govori i da ima svoj stav je već osuđivanje. Ne dopustiti drugome da ima različite poglede je već osuđivanje. Dopustiti sebi da sam uvijek u pravu je već osuđivanje. Dopustiti sebi da sam na vrhu svijeta je već osuđivanje ostalih žitelja ovoga svijeta.

Zavolio sam terapeutski rad s ljudima koji se bore sa psihičkim poteškoćama iz više razloga. Jedan od onih meni dražih razloga je taj što sam sebe namjerno morao stavljati u drugi plan. I moja mišljenja, i moja uvjerenja i moje poglede na svijet. Sve kako bi taj čovjek, koji je bio u nezavidnom položaju, mogao izreći to što ga muči bez straha da će naići na osuđivanje. A to mi je, priznajem, sve samo ne lagano. 

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 7. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi