NOVA KOLUMNA

Fra Željko: Volio bih kad bi život bio linija kojoj se jasno zna početak i kraj, ali….

Zadnjih nekoliko mjeseci imao sam priliku slušati mnoge priče o tome kako taj labirint zna izgledati jako komplicirano. Zadnjih nekoliko mjeseci, naime, stažiram u jednoj psihijatrijskoj bolnici

Foto: Shutterstock

Pitanje o smislu svega onoga što radimo kao i pitanje o smislu života općenito često ima vrlo zamršene i komplicirane odgovore. Volio bih i ja kad bi to sve bilo kudikamo jednostavnije, kad bi u pitanju bila jedna linija kojoj bi se jasno znao početak i kraj. Stvarnost mi poručuje da postoje samo dvije jasne točke. Početak i kraj. Rođenje i smrt. Sve ono između djeluje više kao labirint, a ne kao linearno kretanje. Ponekad to djeluje kao lutanje, ponekad kao srljanje u maglu, ponekad opet kao lagana plovidba mirnim morem. Ponekad mi se čini kao da mogu upaliti autopilota i uživati lagano na suncu i u pogledima. A opet, ponekad, čini mi se kao da sve moje vještine i sve moje iskustvo ništa ne vrijedi u određenim situacijama i da svaki moj pokušaj završava neuspjehom.

Zadnjih nekoliko mjeseci imao sam priliku slušati mnoge priče o tome kako taj labirint zna izgledati jako komplicirano. Zadnjih nekoliko mjeseci, naime, stažiram u jednoj psihijatrijskoj bolnici. U opisu moga posla je slušanje tih priča. Puno je tu tužnih priča, priča obojenih samoćom i nerazumijevanjem, odbacivanjem i borbom za goli život, pričama o preživljavanju i nebrojenim lijekovima i brojnim liječnicima koji su im pokušavali pomoći.

Nađem se u situaciji da su ti susreti s pacijentima, bilo pojedinačno bilo u grupi, neizmjerno vrijedna iskustva. Često me fascinira to što pacijenti vide kao pomoć u tom zamršenom labirintu u kojem se nalaze. Oni će sami reći, kad govore o iskustvu susreta s drugima, koliko im puno znači to što ih netko sasluša s razumijevanjem i bez osuđivanja. Još više će istaknuti važnost susreta s drugim pacijentima. Iako su i sami u teškom stanju, oni pomažu jedni drugima. Iako svi oni imaju teške i ozbiljne dijagnoze, jedni u drugima vide nekoga tko ih zaista može razumjeti i tko ih neće odbaciti zato što imaju dijagnozu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iako po mnogim kriterijima njihovi načini razmišljanja, ponašanja i razgovora odstupaju od onoga što bismo mnogi nazvali ‘normalnim’, ponekad se kudikamo normalnije osjećam među njima, nego u ‘normalnom’ svijetu. U toj krhkosti odnosa, svi smo nekako pažljiviji. Nježniji. Iskreniji. Prisutniji. Dostupniji.

Tu je nemoguće upaliti automatsko upravljanje. Ti susreti su uvijek nešto novo. Ti susreti uvijek zahtijevaju čitavog čovjeka. Saslušati drugog čovjeka u tim trenutcima postaje najvažnija stvar u svemiru. Nikakvi drugi pozivi, obaveze, rasporedi nisu važni. Važna je osoba s kojom se susrećem. Važna je priča koju ta osoba priča.

Kako bi bilo dobro kad ovakvi susreti i ovakvi odnosi ne bi bili samo ograničeni na bolničko okruženje i na bolničko liječenje. Djeluje mi strašno da ‘liječenje’ za nekoga predstavlja imati osobu uza se koja je spremna slušati i biti s tobom. Tako liječenje u širokom smislu znači imati suputnika kroz labirinte koje nam život donosi. Imati onoga slušatelja, prijatelja, pratitelja, onoga koji će ti pristupiti s razumijevanjem i onoga koji ti neće automatski pristupiti s osudom.

Toliko sam puta u ovom kratkom razdoblju imao priliku gledati uživo kako ovo „nenormalno“, „bolesno“, „dijagnosticirano“ okruženje demonstrira tople, empatične i ljekovite međuljudske manire na jednoj zavidnoj razini. Pacijenti su često u stanju pružiti drugima ono što njima samima nedostaje. Brižljivost. Zabrinutost. Toplu riječ. Vrijeme. Osmijeh. Suzu. Susretljivost.

Uvijek iznova učim kako susret s Bogom ne mora nužno imati zadane parametre, liturgijske propise i točno određene molitve, pokrete i geste. Uvijek iznova Gospodin se pobrine podsjetiti nas koliko je On blizu, nadohvat ruke. Uvijek iznova učim što znači ono sakriveno od mudrih i umnih, a otkriveno malenima. Ponekad je Gospodin toliko blizu i toliko prisutan u jednostavnosti naših odnosa da nam je teško i pojmiti. Možda zato što očekujemo da se Božja prisutnost ima isključivo očitovati u mudrosti i umnosti, sili, sjaju, veličanstvu, nečemu neizrecivom. Zato vjerujem da su susreti – sveti. Zato vjerujem da je drugi čovjek prilika za susret sa Svetim.

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 9. travnja 2019.

Možda vam se svidi