Smrt je baš teška tema. Volio bih u knjigama pronaći neke prikladne riječi koje bih mogao ponekad izgovoriti kad moram nešto reći na sprovodima. Ali, uglavnom je to sve siromašno i plitko, površno i nedovoljno. Pitam se koje bi to riječi bile dovoljne, kakva bi to rečenica bila ona prava koja bi pogodila onoga koji je shrvan tugom i boli za osobom koju mu je otela smrt.

Kao svećenik bio sam na mnogo sprovoda. Trebao sam nešto kao reći na ‘oproštaju’ od staraca, majki i očeva, prerano poginule djece, mladosti kojoj još nije bio ‘kucnuo čas’, i one dječice koja nisu imala priliku pošteno ni udahnuti život. I naučio sam da je važno što manje govoriti, a što više moliti. Moje riječi utjehe i meni samom ponekad više zvuče kao uvreda, a manje kao melem koji bi mogao dobro doći nečijim ranama.

Iako se toliko puta upitam što bih trebao reći, sve više shvaćam koliko je i šutnja to što treba ‘reći’. Odgovori koje ja ‘imam’ drugome ne moraju ama baš ništa značiti. Posebno kad nastupi izrazita tuga i ona tupa bol koja ti ne da ni misliti, ni govoriti, ni moliti. Ponekad bol bude tako jaka da ti ne da ni vjerovati. Ne da ti gledati dalje od onoga što je bilo i dalje od onoga što je sada. Nada je ponekad tako teška riječ za izgovoriti. Možda i ne toliko teška za izgovoriti, koliko teška za živjeti.

Nada je tako zahtjevna. Ona te tjera pomisliti, pa barem i nakratko, da će biti drukčije nego što je sada. Ali, priznat ću, tako je teško gledati dalje od sada i od onoga što je bilo prije. Posebno kad je ono ‘prije’ bilo ispunjeno traumama. Teško je gledati naprijed kad ono ‘sada’ izgleda kao vrhunac onoga što je bilo ‘prije’. Teško je gledati naprijed kad ono ‘naprijed’ izgleda kao provalija i još gore od onoga što je bilo ‘prije’ i gore od onoga što je ‘sada’. Nada ide kontra i onome ‘prije’ i onome ‘sada’. I zato je teško probavljiva. I zato je teško shvatljiva. 

Priča o Uskrsu djeluje kao logičan zaključak priče o onome ‘prije’ i onome ‘sada’. Priča o Uskrsu djeluje kao lagan zaključak za svakog čovjeka koji vjeruje u Isusa Krista. Ali mislim da je svatko vidio iz vlastitoga iskustva da je put do vjere u uskrsnuće sve samo ne lagan. Svjetlo u mraku, nada u očaju, život u smrti, djeluju tako pjesnički logično, prihvatljivo i zamamljivo. Lijepo. Naravno. Prirodno. Pa čak i mehanički. Ali, ono veliko ALI ide u sferu božanske logike i Božjeg načina interveniranja u našu stvarnost.

Uskrs je jedan u nizu Božjih zahvata u ljudsku povijest kad je pokazao kako naša logika ne mora biti i Božja logika. Naša je pogreška, kako reče jedan moj profesor, što mi često mislimo da znamo što Bog misli. Stoga i vrijedi pred otajstvom Boga – šutjeti. Jer ne znam što Bog točno misli. Jer ne znam puno toga. Jer nisam siguran. Jer nisam potpuno siguran što je Božja volja. To vrijedi i pred otajstvom smrti. Tišina. Predavanje Bogu onoga što imam, pa makar se to što imam zvalo ljutnja, očaj, tuga, žalost, bol, mrak, besmisao, sumnja… Sve to podsjeća na Veliki petak – put koji nam valja svima prijeći. Nakon toga predanja – i pražnjenja – slijedi ono drugo – Uskrs.

Volim onu: ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Iv, 12,24

fra Željko Barbarić | Bitno.net