U vremenu smo došašća i vrlo je lako moguće naći se u situaciji da još jedan tjedan, još jedno razdoblje pripreme za Božić proleti nezaustavljivo pored mene. S naglaskom na ovo nezaustavljivo. S naglaskom na ovo proleti. S naglaskom na ovo pored mene.

Problem je, čini mi se, u tome što došašće dolazi kao netko koga već svi dobro znamo pa se više i ne obaziremo previše na tog starog i dobro poznatog gosta. Svi znamo kad počinje i kad završava. Možda čak znamo i koja boja se nosi za vrijeme došašće. Sigurno ne bi bilo velikih problema ni odgovoriti na pitanje koliko svijeća točno ima u adventskom vijencu. Možda bi više problema prouzročilo pitanje kojim se redom pale svijeće… Znamo da je došašće tu. Da je počelo. Da će skoro i polovica vremena koje nam služi kao priprava.

Problem dolaska i ulaska došašća u naše živote je što se došašće događa nekako nečujno. Ne vidimo uopće ni neku veliku razliku između onoga dana prije došašća i samog došašće. Idemo na posao. Idemo u školu. Radimo svoje redovne poslove. U nekakvom idealnom svijetu možda bi čovjek očekivao neku snažniju promjenu, nekakav snažniji zaokret, nekakvo generalnije čišćenje, nekakvu radikalniju ideju… Ponekad se događa, zapravo, da je jedina promjena, jedina novost u našim životima – nova odluka.

Vrijeme nezaustavljivo teče, a moje odluke se gomilaju. Želim biti bolji. Želim se ustajati na zornicu. Želim manje vremena provoditi na internetu. Želim više pomagati drugim ljudima. Želim se bolje ispovijedati. Želim biti bolja osoba. Želim biti svetija osoba.

Knjiga jednog kršćanskog pisca koja mi je nedavno došla u ruke otkrila mi je nešto što već odavno znam. Zar nije čudesno kako se ponekad jako važni odgovori kriju tamo gdje ne bismo ni pomislili tražiti. Zašto? Zato što je odgovor preočit.

Taj pisac veli da ako hoćemo živjeti život molitve, onda moramo početi moliti. Preočito da bi bilo istinito, zar ne? Ponekad u toj ‘očitosti’ želimo ipak doživjeti nešto čudesnije, nešto neočekivano, nešto što će nas iznenaditi. Tražimo čuda. Tražimo neke znakove. Tražimo nešto izvanredno, jer ono redovno, ono svakodnevno, ono obično je – obično, svakodnevno i redovno.

Bog ulazi i dolazi u to obično, svakodnevno i redovno. To je tajna ulaska Vječne Riječi u naše živote. Kad onda započinje promjena, čudo, ono izvanredno? Pa možda u onom trenutku kad zaista počnem moliti nakon one velike odluke da želim živjeti život molitve. Možda u onom trenutku kad počinjem biti bolja osoba, umjesto da to samo odlučujem. Možda i u onom trenutku kad počnem gasiti mobitel i kompjuter ranije nego obično, umjesto da se zadržim samo na odluci. Možda i u onom trenutku kad uzmem u ruke kakav ispit savjesti koji će mi pomoći bolje se pripremiti za ispovijed…

Znam da je za mnoge (uključujući i mene) čak i ovo ‘Možda’ veliko čudo, jer otvara mogućnost da stvari, naši odnosi, naša vjera, naši životi budu drukčiji.

U ovom došašću vjerujem u ovo ‘Možda’.

Onako kako kaže pjesma: “Možda i dogodi se čudo…”

fra Željko Barbarić | Bitno.net