Svaki put kad granična policija uhvati neke krijumčare u krijumčarenju robe ili ljudi, začudim se domišljatosti kojom se služe ljudi koji žele zaobići zakone o prometu ljudi i robe preko međudržavnih granica. Uglavnom se radi o tajnim pretincima, spremnicima, dijelovima u koje se sakrivaju ljudi ili roba. Golom oku je teško primijetiti da uopće takvi pretinci, spremnici i tajni prolazi postoje. Zato krijumčarenje često i uspije. Zbog odlične maske. Zbog neprimjetljivosti.

U našim međuljudskim odnosima, ali i u našem odnosu prema Bogu, mi se često švercamo. Ponašamo se kao šverceri. Krijumčari. Ono što ne želimo da drugi vide i ono što ne želimo predstavljati pred druge, to sakrivamo i kamufliramo, to spremamo u tajne pretince i odjeljke kamo samo mi zalazimo. Drugima ne dopuštamo prilaz tim dijelovima vlastite povijesti i identiteta. I veselimo se kad varka uspije. I radujemo se kad uspijemo nekoga prevariti svojom domišljatošću. I kad sakrijemo tko smo mi zapravo.

S ljudima to još nekako i ide. Prodajemo jedni drugima fore. Pravimo se da je sve u redu. Prešutimo i ono što ne bi trebalo prešutjeti. Koristimo fraze, formule i protokole koji drže podalje sve one znatiželjne oči koje bi htjele nekako vidjeti što se nalazi u čovjekovoj nutrini. Što se nalazi u mojoj nutrini.

Kako to ide s Bogom? Pokušavam li i od Boga sakriti dijelove sebe u one tajne pretince i jedva primjetljive odjeljke u nadi da ih Bog neće primijetiti? I koga ja tu, zapravo, zavaram? Boga? Sebe? Druge?

Istina će vas osloboditi, govorio je Gospodin. Kao svećenik imao sam tako često priliku upoznati snagu istine koja oslobađa, na osobit način u sakramentu pomirenja. Kako samo istina zasvijetli kad pred Boga istresemo sve ono što smo godinama sakrivali u nadi da u te kutke nikad nitko neće zaći… Kao terapeutski savjetnik na praski u psihijatrijskoj bolnici vidio sam kakvu snagu ima istina koju bi pacijenti izgovarali. Njihova priča, njihovo priznavanje istine o sebi i o svom životu je doista imalo ljekovitu snagu.

I onda se opet po tko zna koji put pitam. Zašto se opet tako često sklanjam(o) u zaklon laži? O sebi. O drugima. O vlastitom odnosu s Bogom. Vjerojatno odgovor ili dio odgovora leži u tome što nam se čini da je tako lakše. Jednostavnije se nositi sam sa sobom. I s drugima. Da je jednostavnije i lakše, da je bezbolnije i pristojnije ostaviti stvari onakve kakve jesu

A laž. Ona je prije svega nezdrav način života. A istina? Ona dođe kao lijek. Melem. Spasonosna terapija. Odijelo koje je uvijek tako lijepo obući i pokrivač u koji se uvijek tako toplo pokriti. Istina. Ona nikad ne gubi svoju privlačnost. Ona uvijek iznova dokazuje svoju vrijednost samim tim što je istinita. I nekako uspravna. Poštena. Lijepa. Draga. Slatka.