NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Izustila je to ime: ‘Isus’, i ja sam ga susreo

Susreo sam Boga večeras. Tu. Baš tu. Došao sam zahvaliti (možda i ne ciljajući točno kome). Došao sam moliti (možda točno i ne ciljajući koga). A u toj hostiji ga prepozna jedna baka i izusti njegovo ime, ime nad svakim imenom…

Foto: Shutterstock.com, susret s Isusom, izgovorila je ime isus, ja sam ga susreo

Foto: Shutterstock.com

Prije pet godina zaređen sam za svećenika na večernjoj misi u mostarskoj katedrali. Nakon mise ređenja, u znak zahvale Bogu i Bogorodici, sa skupinom prijatelja hodočastio sam sa Širokog Brijega u Međugorje. To je nekih tridesetak kilometara, 6-7 sati pješačenja. Ujutro sam tamo slavio misu u kapelici u znak zahvale Bogu koji me vodio do tog časa i znak zahvale Majci koja me čuvala i pratila do tog časa, kao i u znak zahvale tim prisutnim prijateljima koji su bili uz mene i za mene svih tih godina. Bilo je to baš lijepo iskustvo, koje je danas jedno lijepo sjećanje. Pokušavam svake godine, ako je ikako moguće, opet otići u Međugorje taj dan ili neki dan blizu blagdana svetih Petra i Pavla i reći Bogu hvala za još jednu godinu milosti i nezasluženog dara kojeg mi je ljubazno izručio.

Tako je bilo i danas. Nešto sam se puno mislio hoću li ili neću otići danas, jer je dan nekako bio pun događaja, a vrijeme je curilo. Ipak sam presjekao i otišao opet u Međugorje na večernju misu. Glava mi je puna svakakvih razmišljanja, opterećen sam mnogim stvarima, i osobne/privatne i one općenite prirode tako da se ponekad teško koncentriram na misi, teško krotim misli da budu 100 % tu. I zaželim večeras uroniti u misu – proživjeti te riječi i ta otajstva bez razmišljanja o svemu onome što me opterećuje. Nešto vođen onom rečenicom Majke Terezije koja je istaknuta u međugorskoj sakristiji. Slavi ovu svetu misu kao da ti je prva, jedina i posljednja.

Početak mise. Ima onih ljudi i onih riječi koji se pojave i koje su izgovorene baš u pravo vrijeme i na pravi način. To je za mene bilo večeras. Moliti za one koji su puni tjeskobe, strahova, nemira u ovom mjestu gdje se moli za mir, gdje ljudi traže mir. Kontam – taj sam. Evo me. Misa ide, dolazi propovijed. Fra Sretan opet udara ondje gdje treba, barem što se mene tiče. Govori o Bogu koji je milost i Bogu koji je ljubav. Kad bih se pokušao sjetiti koliko sam puta čuo to o Bogu ili koliko sam puta sam to propovijedao ili pisao o Bogu, to bi bio dug popis, ali zaista dug popis. Danas je ipak bilo nešto drukčije. Kako je misa odmicala, ja sam se zabavio mišlju o Bogu koji ljubav. I što sad? Kako izgleda ta ljubav, kako miriše ta ljubav, tko je ili što je ta ljubav? Mora imati nekakav oblik. Ona nije bezlična, nekakva općenita, nešto daleko, nešto na razini nejasne ideje. Ona je potpuno jasna, izražena, komunicirana, ima ime i prezime, nekako se zove, nije sakrivena i neotkrivena, nije nešto što je prisutno samo u mašti i u pričama iz davnine…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Najprije, kako misa odmiče dalje, pred sobom imam neku silu, neku energiju. Nešto poput uragana, ljubičastog i snažnog, nešto poput beskrajnog izvora i neiscrpnog vrela energije koja nastaje i koja svijetli. To je bio samo pokušaj nekakve predstave u mojoj glavi, u mome srcu – s kim to imam posla i kako to izgleda ta ljubav ako bi bila tvar, ako bi bila energija.

Pretvorba. Za vrijeme dok fra Sretan uzdiže Tijelo i Krv Kristovu, meni sijevnu kroz glavu evanđeoske riječi koje je papa Franjo neki dan ponovio kad je govorio ljudima kako on moli. Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti. Ako hoćeš, to je tvoja volja i predajem se tvojoj volji. Kakva god ona bila. Možeš i mene očistiti. Poput Charlesa de Foucaulda koji je molio – čini od mene što hoćeš i zahvaljujem ti na tome. Prihvaćam sve, samo da se u meni vrši tvoja volja.

Misa odmiče dalje. Dolazimo do trenutka kad uzimam hostiju u ruku i kad se govori Evo Jaganjca Božjega… Gledam u hostiju, držim je u ruci, nesvjestan takvog i tolikog dara, nezaslužene milosti koja se izlijeva po nama i na nas. Sjetim se opet riječi iz fra Sretanove propovijedi. Onaj uzeti kojeg je Isus izliječio – to je bilo zbog vjere. Ne zbog rodbinske veze, ne zbog toga što je taj ili netko njegov bio dobar čovjek. Zbog vjere. A ja kontam – Vjerujem, pomozi moju nevjeru.

Pričešćujem ljude i govorim Corpus Christi – Tijelo Kristovo. Dobijem poneki smiješak. Lijepo je vidjeti kako se ljudi pričešćuju i pritom osjećaju neko zadovoljstvo, sreću, radost. Ta Isus im ulazi u srce, a ja imam zadatak donijeti im ga. Nezaslužena milost i veličanstven dar. I dalje pričešćujem i u isto vrijeme razmatram to otajstvo, to što govorim i to što dijelim – Corpus Christi. Ponavljam naglas i ponavljam u sebi. Ulazim u crkvu, nakon što smo pričestili ljude oko crkve. I unutra je bilo nešto ljudi. Dolazim do jedne bake kojoj isto govorim – Corpus Christi. A ona kaže umjesto “Amen” jedno obično “Isuse”. Znam, nije to liturgijski pravilno i ispravno. No, ona u tom trenutku izusti ono ime koje je meni nedostajalo u tom mom misaonom uobličavanju Boga koji je milost i Boga koji je ljubav. Ona izusti onu istinu vjere koju sam toliko puta čuo, toliko puta pročitao, toliko puta izustio, pisao o njoj ili propovijedao o njoj. Ali baš je večeras bila na pravom mjestu. Uvijek iznova potvrditi tko je taj koji me voli, koji me zaklanja, koji me spašava, hrabri, koji mi je oslonac, koji je štit moj i zaštita, koji je moje sklonište, moj brod, moja luka, moj kapetan… A ona zavapi njemu koji joj dolazi u obliku hostije, malog komadića kruha i izusti svoju ispovijest vjere…

Zašto ovo pišem? Susreo sam Boga večeras. Tu. Baš tu. Došao sam zahvaliti (možda i ne ciljajući točno kome). Došao sam moliti (možda točno i ne ciljajući koga). A u toj hostiji ga prepozna jedna baka i izusti njegovo ime, ime nad svakim imenom… I onda opet iznova povjerovah i ja. Malo produbih ono – Znam kome sam povjerovao…

Hvala ti, Gospodine, za tvoje milosno lice koje ima jasan oblik. Gledao sam tvoj križ, tvoje izranjeno tijelo (Corpus Christi) prije mise i molio se pred križem prije nego smo izišli na oltar. Tvoje lice nije lice bez imena. Tvoja osoba nije energija bez lica i naličja, bez oblika i srca. Ti, Isuse Kriste, si moj Bog. Ti si, Bogorodice, Kraljica mira. Totus Tuus. Sav tvoj. Prazno to zvuči kad ovako pišem i ono kad sam to danas molio u sebi. Kao ono – Vjerujem, pomozi moju nevjeru. To i sad ponavljam – Vjerujem, pomozi moju nevjeru.

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Objavljeno: 1. srpnja 2016.

Možda vam se svidi