“Kao i prvog dana, tako i danas, osjećam da je to dar koji prelazi i nadilazi moje snage. Kao i prvog dana, tako i danas, zagledam se sa čuđenjem u hostiju koju držim u ruci, u Tijelo Kristovo u onim trenutcima dok se govori: Evo Jaganjca Božjega!”

Prije par godina slavio sam kroz neko vrijeme misu s jednim starijim fratrom u njegovoj sobi. On se nije osjećao najbolje i neko vrijeme nije izlazio iz sobe. Pa smo nas dvojica svaki dan slavili misu na njegovom radnom stolu. On sjedeći, jer nije mogao stajati. Ja bih stajao čitavo vrijeme.

Došao bih kod njega u zakazano vrijeme. Razmakli bismo sve ono što je bilo na stolu i napravili mjesta za bjelinu malog oltarnika-stolnjaka kojeg bih prostro. Stol je bio star. Ne previše ugledan. Pomalo izlizan. Služio je svrsi i bio radni stol. Kad bi se onaj dio u sredini zabijelio od oltarnika, znao bih da nazočim opet onom nečem posebnom.

Onom čemu sam nazočio u mostarskoj katedrali na dan mog svećeničkog ređenja i u širokobriješkoj crkvi na dan moje prve pričesti. Ono nešto posebno čemu sam nazočio u predivnim katedralama, u jednostavnim samostanskim kapelicama, u Svetom Grobu u Jeruzalemu, betlehemskoj špilji, mojoj seoskoj crkvi u Knešpolju u mom rodnom selu…

Nakon što bismo pripremili sve za svetu misu i sabrali se, počeli bi. Sami nas dvojica. Na trenutak bih znao odlutati pogledom po sobi. Pogled bi šetao po namještaju, zidovima, slikama na zidovima, prozorima, podu i nama dvojici. Na trenutak bih se zamislio u tom lutanju. Tražio Boga. I nalazio ga… U stvarnosti koja nije bila najidealnija. U prostoriji koja nije bila najidealnija i koja nije ni izbliza nalikovala na crkvu. U misi bez naroda gdje smo samo nas dvojica odgovarala jedan drugome. Bez pjesme. Bez instrumenata i glazbe. Bez suvišnih naklona i redovitih ceremonija. Bez straha da ćemo nešto pogriješiti. U običnosti svega onoga što nas je okruživalo. U banalnosti svega onoga što je bilo oko nas. U prisutnosti bolesti. U nemoći. U stiješnjenosti. U okolnostima koje su nas dovele do toga. U kruhu koji je svejednako postajao Tvojim Tijelom. U vinu koje je svejednako postajalo Tvojom Krvlju. U hostiji koju smo svejednako podizali u zrak i gledali u njoj prisutnog Gospodina dok smo činili to Njemu na spomen…

Nakon što bismo završili, ja bih opet sve pospremio. Sklonio bih knjige, kalež, vino, vodu, svijeće i bijeli oltarnik na policu gdje je to sve čekalo našu iduću misu. A stol je i dalje izgledao neugledno i izlizano. Staro. Pomalo nesvjestan (možda čak i nezainteresiran) što se upravo dogodilo na njemu…

Zahvalan sam danas iznova za dar Euharistije i dar svećeništva. Za svaki put kad sam u rukama imao priliku držati Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista. Kao i prvog dana, tako i danas, osjećam da je to dar koji prelazi i nadilazi moje snage. Kao i prvog dana, tako i danas, zagledam se sa čuđenjem u hostiju koju držim u ruci, u Tijelo Kristovo u onim trenutcima dok se govori: Evo Jaganjca Božjega! Svaki put se iznova začudim… I zapitam. Zar sam ovo ja? Zar si ovo Ti, Gospodine? Zašto? Kako… Vjerujem, pomozi moju nevjeru…

Zato se i povjeravam Tebi koji si me pozvao da Te slijedim i činim ovo Tebi na spomen. 

Čuvaj me… 

Zaštiti me… 

U sjenu svojih krila sakrij me… 

Ne dopusti da se ikad odijelim od Tebe…

fra Željko Barbarić | Bitno.net