U JEDNOJ BOLNIČKOJ SOBI...

Fra Željko Barbarić: Božić prije Božića

Božić i jest svetkovina Božje blizine, ona svetkovina koja nas podsjeća da ta blizina traje, da se prostire kroz sva vremena i sve prostore, sve zemlje i sve ljude. Ovaj put je to bio bolesnik na postelji…

Foto: Shutterstock

Nevjerojatna je čovjekova potreba za ograničavanjem Boga. Bogu svojim riječima, svojim slikama, svojim razumskim dosezima dajemo okvire u kojima on ‘mora’ djelovati, jer to je jedini način kako ga mi možemo shvatiti i razumjeti. I nikako se pomiriti s činjenicom da je Bog misterij. Onaj kojeg se ne može do kraja ni shvatiti ni razumjeti. On nas nadilazi. On nije ograničen datumima, liturgijskim vremenima ili kalendarima. Bog nadilazi naše snage, naše argumentacije, naše shvaćanje, naše slike, naše pokušaje objašnjavanja tko je On. On uvijek ostaje Onaj koji je Bog. A mi ostajemo ljudi.

Slavlje Božića je, za mene osobno, jedna prilika za ‘uokviriti’ Boga u moje okvire shvaćanja što to znači Božje utjelovljene, a Bog se svake godine potrudi pokazati mi kako moram gledati izvan tih okvira i kako moji okviri nisu nužno i Božji okviri. I Božić se, za mene osobno, dogodi počesto ili nekad prije, ili nekad poslije Božića. Dogodi se Božić i na Božić, da se mi razumijemo, ali postoje oni događaji pred kojima kleknem i koji me podsjete na prisutnost Božića i u ostalim danima u godini.

Bolnice su posebno mjesto gdje se Božić utjelovi i pokaže u neočekivanim izdanjima. Posebno u susretu s novim bolnicama i novim ljudima koje nikad prije nisam vidio. Moja služba me nerijetko odvede upravo na takva mjesta. I u onom nepoznatom se pokaže tako poznati sjaj. Sjaj Božića koji me podsjeti na Božju prisutnost i blizinu. Na Božju jednostavnost. Malenost. Nepredvidivost. I povrh svega – ustrajnost u nastojanju da mi pokaže svoju blizinu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Božić i jest svetkovina Božje blizine, ona svetkovina koja nas podsjeća da ta blizina traje, da se prostire kroz sva vremena i sve prostore, sve zemlje i sve ljude. Ovaj put je to bio bolesnik na postelji. Postelja je bila dosta nisko. Bolnički krevet. Bolnička soba. Onaj zastor koji te dijeli od osobe s kojom dijeliš bolničku sobu. Onaj zastor koji ti, valjda, daje osjećaj neke privatnosti. Onaj zastor kroz koji se sve čuje. Razgovori. Upaljena televizija. Topli zrak koji se upuhuje kroz cijevi. Disanje…

I tu se događa Božić. Uhvatim sebe u jednom trenutku kako klečim pored tog bolesnika i pokušavam čuti njegove nerazgovijetne riječi. A i to što je dolazilo iz njegovih usta, dolazilo je veoma sporo i teško. Bilo je tu mnogo i tišine. Klečim pored njega i dajem mu svetu Pričest. Onu malu hostiju razlomljenu na par komadića, da mu bude lakše progutati. I postajem svjestan otajstva koje se događa u toj malenoj sobi.

I hostija koju lomim i dajem bolesniku, i sveto ulje koje sam stavio na stolić do kreveta, i bolesnik koji leži na postelji, sve to odiše Božićem. Božjom blizinom. Božjom prisutnošću. Okolnosti su htjele da sam kleknuo. Zbog moje visine teško mi je bilo išta učiniti stojeći. Pa je bilo prikladnije zauzeti neki drugi položaj. I shvatim u tom trenutku da nema boljeg položaja od klečanja. Da nema boljeg molitvenog položaja od kleknuti u toj sobi. Kleknuti pred prisutnošću Božjom, kao što su se došli pokloniti pastiri, kraljevi, kao što su se klanjali anđeli u Betlehemu u noći kad je Dijete došlo na ovaj svijet. Kleknuti kao u najljepšoj katedrali i najpoznatijem svetištu. Kleknuti kao što se kleči pred Presvetim. Jer, ne znam tko je drugi mogao biti u tom čovjeku, nego Presveti…

Ta malena soba se učini kao ona betlehemska kućica, mala i neugledna, jednostavna i ne odveć privlačna. Soba kao mnoge druge sobe. Soba pored koje sam mogao proći, a da i ne svratim. Soba koju sam mogao i ne primijetiti. Čovjek kojeg sam mogao ne primijetiti. Vrijeme koje mi je moglo nedostajati . Žurba koju sam mogao žuriti. Neki drugi posao koji me je mogao čekati. Molitva koju sam mogao i ne izgovoriti. Poklonstvo bez kojeg je sve ovo moglo proći. A sve se to dogodi. Nenamjerno. Neplanirano. Neprogramirano.

U zahvalnosti pišem ove retke. Jer, lagao bih kad bih vam pričao o tome kako se nikad ne osjetim sam. I da ponekad ne izgubim vjeru i pomislim da je Bog daleko. Odsutan. Stoga i zahvalnost. Jer je moja vjera dobila infuziju. I iznova sam povjerovao u Božju blizinu jer sam opet susreo Boga. Bojim se da će moja vjera opet oslabiti. U toj slabosti raspirujem nadu da će Božić opet navratiti. Kad – tad. Iznenada. Nenajavljeno. Neplanirano. Neprogramirano. Onda kad mi zatreba nova infuzija…

fra Željko Barbarić | Bitno.net

 


Objavljeno: 23. prosinca 2019.

Možda vam se svidi