NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Došašće hrvatskog franjevca u New Yorku: Zbog čega zaobilazim Times Square

Prošao sam maloprije tim trgom. Vidi se izdaleka. Svijetli. Bliješti. Ponekad čak toliko da zabole oči od tolikog blještavila. Kud se god okreneš nešto svijetli. Nešto ti poručuje. Nekakve poruke dolaze do tebe. Skoro svaki komadić prostora je obilježen nekakvom reklamnom porukom…

Foto: chensiyuan/Wikipedia

Već nekoliko godina živim u New Yorku. U gradu u kojem bliješte svjetla kao nigdje drugdje. I danju i noću. Čuo sam priču da su jedno vrijeme bili zabranili blještave reklame na Times Squareu. Pročelja, fasade, prozori… Sve na tom trgu je prekriveno velikim panoima, ogromnim ekranima koji čine taj trg tako blještavim. Valjda su u tim danima kad su reklame bile ugašene, te fasade, pročelja i prozori postali kao i svaka druga fasada, kao i svaki drugi prozor i kao i svako drugo pročelje na svijetu.

Prošao sam maloprije tim trgom. Vidi se izdaleka. Svijetli. Bliješti. Ponekad čak toliko da zabole oči od tolikog blještavila. Kud se god okreneš nešto svijetli. Nešto ti poručuje. Nekakve poruke dolaze do tebe. Skoro svaki komadić prostora je obilježen nekakvom reklamnom porukom. Bliješti. Viče. Vrišti. Šalje svoje poruke svima onima koji ih dolaze čuti. Pogledati. Doživjeti. Primiti.

Taj trg često zaobiđem. Previše ljudi na malo prostora. Previše blještavila na malo prostora. Prevelika gužva. Previše reklama. Zamor od pretjerane ponude. I radije prođem običnim ulicama. Onima gdje nema velikih ekrana i gdje nema previše ljudi. Od toliko poruka i preporuka, dođem u situaciju da mi se ne sluša nijedna poruka. Niti jedna preporuka. Bude mi dosta svega. Bude mi dosta od toga da mi drugi pune glavu onim što mi treba i što ja želim. Bude mi potrebno izmaknuti se. U stranu. Malo podalje. Da vidim što mi to stvarno treba? I što ja to stvarno želim. I tko mi treba. I kome ja trebam. I koja je poruka važna. A koja nije. I kome vjerujem. A kome nije preporučljivo vjerovati…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kroz ove adventske nedjelje se često može čuti ponešto o pustinji. O ljudima koji odlaze u pustinju. O Ivanu Krstitelju koji propovijeda u pustinji. O poruci koja se čuje u pustinji. O pustinji kao mjestu gdje ljudi odlučuju promijeniti živote… O pustinji gdje se ne da vidjeti blještavilo. Ni sjaj. Ni šarene žaruljice. Ni vesele boje. Sve je nešto grubo. Ne odveć primamljivo. Ne baš privlačno.

Ipak ljudi odlaze tamo. U pustinju. I traže nešto. Ili traže – sebe. Imam dojam da imam veću šansu na tom Times Squareu izgubiti sebe, nego pronaći sebe. I zaboraviti po što sam došao. I što sam mislio. I što sam htio. I što sam želio. I gdje sam krenuo. 

Usred smo još jednog došašća. Po tko zna kojeg došašća u tvom životu. Možda se čovjek navikne na sve. Pa tako i na čekanje. Iščekivanje. I na blještavilo koje ide s tim. Pa ti sve postane obično. Dosadno. Nezanimljivo. Možda je vrijeme odmaknuti se malo od tog blještavila. I otići u pustinju. Pustinju druženja s Riječju. Pustinju molitve. Pustinju dobre ispovijedi. Pustinju ili sporednu ulicu svakodnevice u kojoj ću ponovno primijetiti ljude koji me vole. Kojima je stalo do mene. One sporedne ulice u kojima ću primijetiti nepoznate ljude kojima mogu izmamiti osmijeh na lice. Možda je vrijeme da, umjesto da bježim od sebe miješajući se u mnoštvo ljudi koji kao hipnotizirani zure u blještavilo reklama, pođem u pustinju susreta sa svojim ranjenim srcem…

A to ranjeno srce, ako ćemo pošteno, nije previše ludo za svjetski poznatim trgovima. Za blještavilom svjetskih metropola. Za adventskim kućicama. Za kuhanim vinom. Za tisućama šarenih žaruljica. Za porukama s ogromnih ekrana postavljenima na ogromna pročelja ogromnih zgrada…

Ranjeno srce je potrebno čiste ljubavi.

Koju tražimo u betlehemskim jaslicama.

Koja dolazi tražeći ranjena srca…

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Objavljeno: 12. prosinca 2019.

Možda vam se svidi