Life in technicolor. Simone Weil. Pokušat ću baciti koje slovo na papir uz pomoć ovoga dvoga i doživjeti Božić.

Životu su potrebne boje. Ne boj ih se uzeti. Paleta s bojama ne smije biti prepuna ni jednih ni drugih ni trećih boja. Krediti, neimaština, bolest, siromaštvo, nered u kući, grijeh u kući su jedne boje. Voljeti jednu osobu i to joj pokazati na najprostiji i najjednostavniji mogući način je druga strana palete, druge nijanse boje. Uzet ću još jednu pjesmu u pomoć. Kaže tekstopisac te pjesme da nije uzalud živio jer je volio tog nekog. Kako je lijepo svesti svoj smisao života samo na to da si volio nekoga. Odnosno, da još uvijek voliš tog nekoga. Life in technicolor je naslov jedne pjesme grupe Coldplay. Nebitno sad ni tko su oni ni o čemu govori pjesma. Ostanimo samo na naslovu. Sjećam se mnogih filmova koji su imali u odjavnoj ili najavnoj špici ono da su obojene u ‘technicoloru’. Posebno Tom i Jerry, čini mi se. Upotrijebi boje. Oboji i nečiji tuđi život nekim lijepim bojama i na tragu si kako osjetiti rađanje Djeteta u sebi. A rađanje je uvijek bolno, zar ne?

Simone Weil. Pozornost. Ona reče da molitva nije ništa drugo doli najčistiji oblik pozornosti. Biti pozoran. Da ti ništa ne promakne. Nijedna riječ. Nijedan detalj. A to je teško. Teško je moliti i biti pažljiv. Teško je biti pozoran. Uvijek se nađe nešto što te odvlači daleko od Onoga na koga bi trebala biti usmjerena pozornost. Što će to biti ovoga Božića? Mislim da je popis jako dugačak. I raznolik. Potrebni smo one prave molitve, istinske usmjerenosti čitavog tijela i duha na Boga. Istinske pozornosti na Božju riječ i na Njegovu prisutnost. I to je teško. I bolno. Traži odricanje i žrtvu. Ako hoćeš biti koncentriran, pozoran, neke druge stvari moraju pasti u drugi plan. Zar to nije smisao prve Božje zapovijedi? Nemoj imati drugih bogova uz mene. Molitva nije samo izgovorena riječ, molitva je način života. Molitva je takav život koji se sastoji u trajnom osluškivanju i poklanjanju pažnje prema Onomu od kojega sve dolazi u prema kojemu sve ide. Zar ne odjekuje na svakoj svetoj misi ono po Kristu i s Kristom i u Kristu?

Ponekad je i moj život poput onih svratišta, gostionica, prenoćišta u kojem baš nema mjesta za Boga. Djeluju sivo. Ili čak bezbojno. Zašto? Zato što su pretrpani i prebukirani. U njima se sve događa u žurbi, trci, pokušavanju stizanja svih preuzetih obveza. I On ostaje pred vratima. Zbunjen prije negoli ljut i razočaran. Ipak, ponekad je moj život baš lijepa štalica, spilja u kojoj se On zna smjestiti. Ne zato što mu ja imam ponuditi nešto od svoga imanja, hrane, pića, od svojih dobara ili svoga vremena. Nego, eto, On je izgleda došao potražiti mene, a ne ono što ja imam ili nemam. On je došao ući u moj život. Obojiti ga. Kud ćeš ljepšeg Božića i to onog neograničenog i skučenog samo u 25. prosincu! On traje i traje, dolazi i dolazi…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]